Zagreb, (IKA) – Drugoga dana stručnoga skupa za vjeroučitelje voditelje županijskih stručnih vijeća u RH, na spomendan Svetih anđela čuvara, susret je započeo molitvom kojom su se vjeroučitelji stavili pod zaštitu svojih anđela. Kroz dva blok-predavanja, uz praktičan rad na sadržajima vjeroučitelji su imali priliku raditi na definiranju očekivanih ishoda učenja, a kasnije i planiranju ciljeva i očekivanih ishoda učenja na afektivnom i djelatnom području, kao i na vještini javnoga nastupa. Predavačica Elvira Nimac, prof. psiholog savjetnik, koja već niz godina aktivno održava radionice za prosvjetne djelatnike s naglaskom upravo na planiranju i definiranju ciljeva i ishoda učenja, održala je prvi blok predavanja.
Službena terminologija ovisi o dogovoru struke, ali najčešće se ishod neke djelatnosti, kao očekivani vidljivi rezultat, definira kao posljedica učenja koje potiče nastavni proces. Precizno i konkretno opisan cilj nastave vodi nas k jasnom i mjerljivom ishodu. To je zapravo odgovor na pitanje što će učenici koji su ostvarili cilj znati, odnosno za što će biti sposobni. Nakon definiranja cilja, naglašava predavačica, nastavnik/učitelj/vjeroučitelj postavlja si pitanje: kako mogu znati imaju li učenici korist od moje nastave? Definiranje cilja u tom je smislu općenitije, dok je ishod konkretan i mjerljiv. Planiranje stoga podrazumijeva i obujam cilja, određenje vremena koje je potrebno za njegovo ostvarenje, razradu njegove svrhe te primjer upotrebe u konkretnom životu. Nastavniku mora biti jasno što će od djece očekivati kako bi smanjio rizik od neuspjeha pri ispitivanju. Kako bi vjeroučiteljima olakšala posao definiranja ciljeva i ishoda i planiranja nastave, Nimac je ponudila teorijski okvir sadržan u Bloomovoj taksonomiji ciljeva te kroz pregled razina znanja i razumijevanja s nivoima napredovanja u učenju: razumijevanjem, primjenom, analizom, prosuđivanjem, stvaranjem. Autori taksonomije su glagole već razvrstali po nivoima znanja kako bi nastavnicima olakšali posao, i to kroz glagole koji opisuju izvana vidljiva ponašanja učenika, jer njihov misaoni proces, naravno, ne možemo vidjeti. Važno je znati što će učenik moći činiti s određenim znanjem.
Nakon što su vjeroučitelji u grupama uvježbavali određivanje nivoa znanja i glagole kojima se ostvaruju, kroz drugo predavanje vjeroučitelji su radili na Planiranju ciljeva i očekivanih ishoda učenja na afektivnom i djelatnom području. Kroz definiranje krajnjeg cilja, ističe predavačica, dobiva se jasnoća cjelokupnog nastavnog procesa kojim se gradi neka kompetencija. U tom smislu ne opisuju se sadržaji, nego upravo ishod. Zadaci koji se tada postavljaju pred učenika moraju biti jednostavni, razumljivi i moraju oponašati životne situacije, a tek sustavna problemska poduka, koja se provodi kroz dvanaest godina školovanja, vodi većinu učenika do najsloženijih razina znanja. Stalna mentalna aktivnost učenika pritom je vrlo važna. Različite dimenzije znanja (činjenično, proceduralno, konceptualno, metakognitivno) zahtijevaju stoga i različite pristupe nastavi i pojedinim učenicima. Dobro planiranje ciljeva i nastave podrazumijeva osmišljavanje aktivnosti za ostvarivanje ishoda i za vrednovanje već pri planiranju nastavnog procesa. To znači da stalno treba na mu imati konkretan život učenika i ravnati se prema njemu, odnosno planirati, jer “djecu treba najprije odgojiti da bismo ih mogli obrazovati”, zaključuje Nimac.
U drugom bloku predavanja trener komunikacijskih vještina Goran Kelečić radio je s vjeroučiteljima na osvješćivanju prednosti dobroga govornika i javnoga nastupa. Javni nastup definirao je kao komunikaciju s grupama ljudi. Sami smo odgovorni za to kako nas drugi vide, smatra Kelečić, i to je naša odgovornost na koju svjesno možemo utjecati. Uz vizualnu stranu osobe i njezin neverbalni govor (od odjeće do stava tijela), ono što govornik želi podijeliti i prenijeti je priča. Početna dimenzija toga je stvaranje zainteresiranosti za ono što prenosimo pričom, a to znači jasno razumjeti zašto bi drugi slušali ono što imamo reći. Vjeroučitelji su se složili da izvrstan predavač svakako mora više iscrpljivati temu nego slušatelja. Važno je stoga osvijestiti vlastite jake strane, kao i slabosti na kojima trebamo raditi. “Vještina javnog nastupa”, smatra Kelečić, “može se uvježbati kao i svaka druga vještina”. Ima li tu mogućnosti manipulacije, to će procijeniti svatko za sebe. Govoreći o Upravljanju emocijama tijekom javnog nastupa predavač je nastojao demistificirati izloženost koju osjećamo kao strah kad smo izloženi u nastupu pred više osoba. Ključ je, smatra on, fokusirati se na pojedince u grupi, a ne na grupu kao cjelinu. Istaknuta je i važnost održanja razine energije i fokusa grupe na sadržaj koji se prenosi – ili barem na predavača. Fokus grupe održava se evociranjem emocija, dinamikom, dijalogom, uključivanjem ljudi, verbalnom i neverbalnom komunikacijom.
Nakon zanimljivih i iscrpnih predavanja i konkretnih uvježbavanja naučenih sadržaja, vjeroučitelji su u popodnevnom dijelu programa druženje nastavili u ležernijoj atmosferi, koju je osigurala Zagrebačka nadbiskupija kao nadbiskupija-domaćin, a kroz organizaciju Ureda za vjeronauk. Prilikom hodočašća u hrvatsko nacionalno svetište Mariju Bistricu posjetili su samostan sestara karmelićanki, gdje im je jedna od sestara ukratko izložila povijest toga Reda u Hrvatskoj. Prisjetili su se tamo i šesnaeste obljetnice proglašenja kardinala Stepinca blaženim, u nadi da ćemo ga dogodine nazivati i svetim. Posebno je istaknuta uloga bl. Alojzija Stepinca, koji je sestre pozvao u našu domovinu i koji je upravo taj čin smatrao svojim životnim djelom. Nakon obilaska svetišta Majke Božje, gdje su se vjeroučitelji pomolili, zapjevali Gospi i obišli oltar s čudotvornim Gospinim kipom te od vlč. Miroslava Markića čuli kratku povijest svetišta, uslijedilo je druženje uz večeru pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije. Osobit pečat večeri dala je muška klapa iz Marije Bistrice kao znak dobrodošlice vjeroučiteljima iz svih dijelova Lijepe naše.