Susret je otvorio predstojnik Katehetskog ureda vlč. Nikola Turkalj najavivši predavača, profesora na Teologiji u Rijeci dr. Richarda Pavlića koji je govorio na temu „Duhovne pretpostavke evangelizacije“.

Tema je to koja koja dodiruje sve, vjeroučitelje, svećenike i roditelje a o čemu je progovorio papa Franjo u svom pismu Evangelii gaudium ili Radost evanđelja. U današnjoj postkršćanskoj eri u sekulariziranom svijetu javljaju se novi izazovi sekularizacije kada se gube razlike između nekadašnjih „kršćanskih zemalja i ostalog dijela svijeta“, istaknuo je na početku dr. Pavlić te govorio o trima temama, 1. Pojmu evangelizacije i misijske djelatnosti Crkve u mislima 4 zadnjih papa, 2. Kontinuitetu i novostima kao dvjema odrednicama misli pape Franje, te 3. Duhovnim pretpostavkama evangelizacije iz kojih se izdvajaju tri naglaska, radosti, Duha Svetoga i Marije.

U povijesti Crkve je sam pojam evangelizacije s vremenom postao sinonim za redoviti pastoral i katehezu i to posebno na razdoblje nakon Tridentskog koncila (1545.-1563.) u europskom društvu s većinskim kršćanskim stanovništvom gdje se vjera prenosila obiteljima, s koljena na koljeno. No, već u 19. st. s pojavom napuštanja vjere pojedinaca ili obitelji, društvo se više nije moglo smatrati u cijelosti kršćanskim, te se počinje govoriti o potrebi evangelizacije osoba, pojedinaca koji su napustili vjeru te takve treba evangelizirati. U tom smislu papa Pavao VI. u pobudnici Evangelii nuntiandi (1975.) govori o evangelizaciji u globalnom smislu, s posebnim naglaskom na tada aktualnu dijalektiku između “evangelizacije i ljudskog napretka”. Papa Ivan Pavao II. uvodi pojam nove evangelizacije prema javnim sferama a papa Benedikt XVI. daje prednost pojedinim državama ili narodima, te ide na izvore kršćanske kulture. Dok se evangelizacija odnosi prvenstveno na kršćanske zemlje, pojam misije podrazumijeva poslanje Crkve za širenje evanđelja u nekršćanskim zemljama. Dok papa Benedikt XVI. govori o potrebi nove evangelizacije prvenstveno za narode koji baštine grčko-latinsku kulturu i dugu tradiciju vjere, papa Franjo ističe novo stanje uvjetovano brzim promjenama u društvu te se pita možemo li suvremeni svijet još uvijek dijeliti na kršćanske i nekršćanske zemlje? Suvremene promjene uzrokovane su migracijskim promjenama u Europi, sekularizacijskim silnica u suvremenom društvu,
pojavi multikulturalnosti i plurireligioznosti, te ponovnog jačanja antiklerikalizma.

Tako papa Franjo ima jedno drukčije poimanje naroda i kulture, on narod ne poima u nacionalnom smislu, nego više u teološkom smislu naroda Božjega te nije toliko zaokupljen pozivanjem pojedinih naroda na tradicionalne korijene kršćanske kulture kao njegovi prethodnici. Tako papa Franjo novu evangelizaciju vidi u smislu misijske preobrazbe Crkve uz poosobljeni pastoral te osuđuje depersonalizirani pastoral. Po njemu svatko je nositelj evangelizacije a dijalog je put Crkve. Nema evangelizacije bez radosti, Duha Svetoga i Marije, jer pučko štovanje Marije ima posebnu ulogu.

U raspravi je predstojnik KU preč. Nikola Turkalj istaknuo važnost osobnog duhovnog života svakog pojedinca a posebno vjeroučitelja, dok je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić ukazao na značaj osobne molitve u odgovornom poslu služenja drugima, te da pri širenu radosne vijesti i sami moraju biti veseli.

U nastavku je predstojnik Turkalj podnio izvješće o radu Katehetskog ureda u protekloj godini nabrojivši najvažnija događanja protekle vjeronaučne godine. Istaknuo je da je raspoređivanje vjeroučitelja po školama plod njihovih radnih karakteristika dobivenih od ravnatelja. Voditeljica stručnog vijeća za vjeronauk Ivona Rendulić je podnijela izvješće o radu te govorila o planiranjima vezano za primjenu Škole za život.