Vepric, (IKA) – Oko 120 svećenika okupilo se u srijedu 24. rujna u marijanskom svetištu Vepric na Studijskom danu svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Tema ovogodišnjega Studijskog dana bila je “Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije: očekivanja i potrebe”. Susret je započeo koncelebriranim euharistijskim slavljem koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.
Nadbiskup je u homiliji govorio o svećeničkom pozivu u kontekstu obiteljskog pastorala. Rekao je da, kao što je Isus na početku poslao dvanaestoricu da nose radosnu vijest u svaku kuću i u svaku obitelj, tako i danas šalje svoje svećenike. No, prvi apostoli nisu imali župne kuće ni pastoralne centre već samo bogatstvo Božje riječi s kojom su išli među ljude, među obitelji. “Svjetlo Božje riječi motiviralo ih je da idu dalje, usprkos svim poteškoćama. Motivira li nas danas? Što je nama potrebno da se pokrenemo i da iziđemo iz vlastitih kuća, vlastite sigurnosti i krenemo ususret bližnjima, obitelji? Jesmo li postali siromasi pored tolikoga bogatstva riječi Božje?” upitao je nadbiskup okupljene svećenike i rekao kako Njegova riječ treba zaživjeti u njihovim srcima zbog ljudi koji su im povjereni, ali i da bi mogli ostvariti svoj život i poslanje. Istaknuo je kako je potrebno da svijetle iznutra jer samo tako mogu Svjetlo života donositi bližnjima.
Trenutačnu situaciju obitelji nadbiskup je prikazao kroz prispodobu o dobrom Samarijancu koji iz Jeruzalema, grada na gori, silazi u Jerihon i nailazi na razbojnike. “To je slika obitelji koja ide nizbrdo, stranputicom i raspada se. Ovo vrijeme se okomilo na obitelj, želi je uništiti, i to tako da joj je ohladilo vjeru, da joj je razbijeno zajedništvo, ugrožena vjernost i otvorenost daru života. Obitelj je dotučena. Svećenik i levit iz prispodobe danas su sociolog ili psiholog koji prolaze pokraj obitelji i ne osvrćući se, ili promatraju obitelj i zaključuju da joj nema spasa i da je bolje da izumre jer samo ograničava slobodu pojedinca. Trebamo se zapitati jesmo li mi danas Samarijanac koji toj obitelji povija rane i plaća za nju, ili se možemo svrstati u ovu prvu skupinu. Bismo li samo održali dobru propovijed i vikali na tu obitelj kako je mogla dopustiti da dođe do toga gdje je danas? Obitelj je središte i izvor društva, a mi smo je ostavili na periferije i ne dopiremo do nje”, rekao je nadbiskup i upozorio da svećenici ne smiju samo provoditi svoje pastoralne šablone i iz svojih ureda prosuđivati obitelji već biti s njima, upoznati ih i s njima živjeti svoje poslanje. Istaknuo je da se pastoralna briga o obitelji i braku ne smije svoditi samo na pitanje smije li se rastavljenima dati pričest ili ne, već da u središtu razmišljanja i djelovanja treba biti briga o tome kako očuvati obitelji i donijeti im bogatstvo Božje riječi.
Po završetku euharistijskoga slavlja uslijedio je radni dio programa koji je počeo predavanjem prof. dr. fra Stipe Nimca na temu “Pastoralni model za naše vrijeme”. Dr. Nimac dao je kratki pregled aktualnog položaja Crkve u društvu pri čemu je istaknuo da nema više narodne Crkve koja uživa veliku potporu i ima puno sljedbenika, već da moć Crkve opada, a u porastu je i neslaganje Crkve i društva. Smatra da Crkva mora biti trajno misionarska te da mora postati Crkva naroda u kojoj će se vjernici osjećati kao doma. Treba biti oaza u nekršćanskom svijetu. Iznio je dva modela pastoralnog djelovanja za koje smatra da su potrebni u modernom vremenu, a koji su snažno povezani s djelovanjem prve Crkve. To su stvaranje snažnih duhovnih središta iz kojih bi Crkva isijavala prema svijetu, te tzv. “kućne crkve” ili “Crkve u malom” koje bi bile biotipi vjere u kojima se kršćanstvo opipljivo svjedoči i živi. Predavač je istaknuo i tri prioriteta koja određuju identitet Crkve u kontekstu nove evangelizacije. To su govor o Bogu, svjedočenje konkretnog Boga u liku Isusa Krista te prisutnost Duha Svetoga. Zaključio je da Crkva budućnosti ne treba biti liberalnija već radikalnija, vraćajući se svom izvoru.
Potom je prof. Miranda Banovac kroz svjedočanstvo vlastite obitelji i rada u župi govorila o temi “Što obitelj očekuje od svećenika i župne zajednice?” Osvrćući se na sve čimbenike koji dovode do sve većeg rastakanja i nestajanja obitelji, rekla je da, bez obzira što se promijenilo vrijeme, nije se promijenila činjenica da ako imamo zdrave obitelji imat ćemo i zdravu Crkvu, zdravo društvo te da se i Bog rodio u obitelji, želeći pokazati važnost i svetost obiteljskog zajedništva i ljubavi. Očekivanja koja obitelj ima od župnika smjestila je u tri dimenzije. Prva je duhovne vrijednosti, u kontekstu kojih smatra da župnik susretljivošću, ljubaznošću, a iznad svega čvrstom vjerom privlači ljude i dovodi ih Kristu, a svojim životom i naučavanjem svjedoči i bude primjer u gorljivom izvršavanju svoga poslanja. Župnik bi trebao biti čovjek molitve i kontemplacije, čovjek znanja i akcije, dobar slušatelj i učitelj, duhovnik i prijatelj. Druga dimenzija su odgojne vrijednosti. Rekla je da kvalitetan odgoj počiva na odgojnom trokutu obitelj-Crkva-škola, a svećenik bi trebao pomoći odgojiteljima u svim etapama životnog hoda jer odgoj traje cijeli život. Te na kraju moralne vrijednosti za koje je uloga svećenika nemjerljiva. Aktualizacijom Božje Riječi od nedjeljnih propovijedi, preko roditeljskih sastanaka ili interesnih skupina, on bi trebao poučiti i jasno iznijeti stav Crkve o svim pitanjima oko kojih se danas uvelike polemizira i vjernici se često ne snalaze i ne znaju pravi odgovor. Istaknula je važnost kateheze kao priprave za brak, župne kateheze, roditeljskih sastanaka, obiteljskih susreta, duhovnih obnova i drugih župnih aktivnosti.
Mr. Maja Jakšić održala je predavanje “Kako se nositi sa stresnim situacijama?”, pri čemu se posebno osvrnula na sindrom izgaranja ili sagorijevanja (engl. burnout syndrome) koji označava nesuglasje između zahtjeva radnoga mjesta i osobnih mogućnosti te želja i očekivanja da se tim zahtjevima udovolji. Sindromu su podložnija zanimanja usmjerena na pružanje zdravstvene, psihološke, socijalne, pravne i duhovne pomoći, što uključuje i svećenike. Tri glavna obilježja su emocionalna iscrpljenost, negativan ili ciničan stav prema nadređenima, kolegama ili klijentima te negativna procjena smisla i kvalitete vlastitog rada. Predavačica je simptome podijelila u tri osnovne skupine. Prva je tjelesna iscrpljenost kod koje je prisutan osjećaj tjelesne nemoći i opće slabosti, učestalo pobolijevanje od različitih bolesti koje uzrokuje izostajanje s posla, kao i različiti tjelesni simptomi kao što su glavobolja, bolovi u leđima, otežano disanje. Druga je emocionalna iscrpljenost koja obuhvaća osjećaj gubitka osobne vrijednosti, beznađe, bespomoćnost i pesimizam, razdražljivost, poteškoće u komunikaciji, agresivnost, nisku toleranciju na frustracije, nesnošljivost, negativizam. U treću skupinu, mentalnu iscrpljenost, spadaju problemi s usmjeravanjem pažnje, koncentracijom i pamćenjem, poremećaji sna i apetita, razvijanje bolesti ovisnosti. Mr. Jakšić navela je i izvore sindroma izgaranja koji mogu biti unutarnji ili vanjski pod koje spadaju izvori vezani uz radne uvjete, organizaciju rada, odnose s drugima unutar zajednice i vrstu posla. Pojasnila je i faze izgaranja te razliku između izgaranja i profesionalnog stresa i depresije, a ponudila je i konkretne prijedloge profesionalne pomoći.
Na kraju, nazočnima se obratio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović koji je predstavio aktualnosti u Nadbiskupiji, a zaključne misli i poticaje uputio je i nadbiskup koji je pozvao okupljene na molitvu za III. izvanrednu sinodu biskupa na kojoj će raspravljati upravo o temi “Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije”.