Subotica, (IKA) – Završno slavlje Dužijance 2005. započelo je u nedjelju 14. kolovoza ispraćajem bandaša Siniše Kujundžića i bandašice Kristine Ivanković, bandaša i bandašica iz Sombora, Svetozara Miletića, Bajmoka, Đurđina, Tavankuta, Ljutova, Starog Žednika i Male Bosne te pratitelja i pratilja bandaša i bandašice koji su u petak navečer izabrani kao najljepši parovi ovogodišnje Dužijance. Dočekao ih je preč. Andrija Anišić, župnik subotičke župe sv. Roka i nasljednik osnivatelja Dužijance mons. Blaška Rajića, koji je 1911. godine proslavio prvu Dužijancu. Prije blagoslova, preč. Anišić uputio im je riječi ohrabrenja, posebno istaknuvši kako se Dužijanca ne može slaviti bez Boga, jer je Dužijanca i onda kad je bila samo obiteljsko slavlje, bila zahvala Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Bandaša i bandašicu, te prigradske bandaše i bandašice, ispred katedrale je dočekao katedralni župnik mons. Stjepan Beretić zajedno sa starateljima ovogodišnje Dužijance, prim. dr. Markom Senteom i Zvonimirom Vukovom.

Pozdravom subotičkoga biskupa Ivana Penzeša i blagoslovom žita kojega su u tijeku mise tisućama vjernika dijelile djevojke u bunjevačkoj narodnoj nošnji, na improviziranom salašu pored katedrale Sv. Terezije započelo je svečano misno slavlje i zahvala Bogu za kruh od novoga brašna, koje je predvodio gospićko-senjski biskup Mile Bogović, zajedno s domaćim biskupom Penzešom, mons. Beretićem i dvadesetak svećenika.
Biskup Penzeš pozdravio je sve nazočne, među kojima su bili i visoki predstavnici vlasti i društvenog života.
Biskup Bogović izrazio je radost što je gost na slavlju Bunjevaca Hrvata, budući da je i sam biskup biskupije u kojoj je više od polovice vjernika Bunjevaca Hrvata. Spominjući se Marijina “Veliča”, rekao je kako je u njemu izraženo ono što izražava slavlje Dužijance, jer je “ovdje prisutna suradnja s Bogom, kao što je i Marija uvijek i u svemu surađivala s Bogom”. Govoreći o slavlju Dužijance, rekao je kako je lijepo da se čovjek osjeća dužnim onima koji su njega zadužili, i dužnim pred Bogom. Krepost je biti zahvalan, ali to može samo onaj koji je osjetio ljubav Božju i drugih ljudi i koji je osjetio veličinu dara kojega je primio. Taj dug nije poput onoga koji nas satire i ponižava i koji nam ne da mira, već je to dug poput onoga Marijina kada “kličemo i radujemo se u veselju jer znademo i u radosti uzvraćamo uzdarje, veseleći se i hvaleći”. Hrvatski narod je radio i surađivao s Bogom, ali je isto tako znao da je Bog onaj koji daje i zemlji i zrnu tu moć, snagu i plodovitost. Povezavši žrtvu sa žetvom, rekao je kako je Bunjevac Hrvat donosio na oltar samo svoje srce i dušu punu zahvalnosti i prikazivao svoju žrtvu i rad, preko žrtve Isusa Krista kao jedine žrtve Novoga zavjeta. Taj Isus Krist ne samo da je priznao vrednotu njegova rada, nego on na oltaru pretvara njegov rad u višu vrednotu i blagoslivlja ga. Isus Krist svojom pretvorbom čini da njegov trud bude ugrađivan u njegove vječne stanove, da živeći za ovaj život, izgrađuje vječni život. To je vjera koja je pokrenula “bunjevačko srce i bunjevačku dušu da se vjerno drži društva Isusa Krista”. Stoga, “ne bi bilo niti današnjega slavlja, kruha i kruna, bandaša i bandašica, da nije bilo vjere u snagu euharistije koju dobivamo na oltaru”, rekao je biskup.

Spomenuvši se osnivatelja Dužijance, pokojnoga svećenika Blaška Rajića, rekao je kako je on učinio veliku svećeničku dužnost i službu, kada je “ono što je stvoreno u bunjevačkim obiteljima, i stvoreno njihovim radom, uključio u žrtvu na oltaru. Tako je ono što su ruke zemljoradnika učinile na svojim poljima, postala opća vrednota, ne samo za katolike Hrvate Bunjevce, nego i za sve vjernike. No, upozorio je biskup, tom suradničkom i zahvalnom načinu opire se ono sebično u našemu duhu, borba za prava bez obveze, bez uzdarja i ljubavi, protiv čega se uvijek trebamo boriti. A upravo taj opasni duh prevladali su vaši preci, stvorivši jedan obred kojemu se i danas divimo, rekao je biskup, i nadodao kako promatrajući i sudjelujući u slavlju Dužijance, puno toga može naučiti od toga načina zahvaljivanja. Svoju je propovijed zaključio riječima Marije koja je veličala Gospodina za sva djela koja joj je učinio.

Misa zahvalnica završena je svečanom pohvalnicom “Tebe Boga hvalimo” te euharistijskim blagoslovom. Uslijedila je svečana povorka od katedrale do središnjeg gradskog trga do kojega su najprije pješice ulicama Subotice prošli ugledni gosti na čelu s biskupom Bogovićem. Potom su na gradski trg pristizali najprije konjanik s barjakom Dužijance i ostali konjanici na paradnim konjima. Na trg su potom dolazila i kulturno-umjetnička društva iz Subotice i okolice, Sombora, Svetozara Miletića, Bele Crkve, Sonte te Davora i Županje iz Republike Hrvatske, Bihaća iz Bosne i Hercegovine i Sevastopolja iz Ukrajine. Zamijećen je velik broj mladih i djece u unikatnim bunjevačkim i drugim narodnim nošnjama. Među ostalim, na trg su došla i djela iz dječjeg vrtića “Marija Petković” iz Subotice, predvođeni svojim odgajateljicama, kraljice župa sv. Roka i Marija Majka Crkve i dr.

Najsvečaniji trenutak povorke uslijedio je dolaskom bandaša i bandašice na improviziran salaš, čiji su domaćini ove godini bili Davor i Dajana Šimić. Nakon dolaska prigradskih bandaša i bandašica, kao i pratitelja i pratilja bandaša i bandašice, na binu su stigli i bandaš Siniša Kujundžić i bandašica Kristina Ivanković, a dočekali su ih subotički gradonačelnik Geza Kucsera i predsjednik Organizacijskoga odbora Dužijance 2005. Grgo Kujundžić. Pozdravljajući gradonačelnika, bandašica Kristina predala mu je kruh od novoga brašna koji je blagoslovljen na misi zahvalnici, dok je bandaš Siniša domaćinu salaša predao vijenac od novoga žita. Primivši kruh od novoga brašna, nazočnima se obratio i gradonačelnik Kucsera, izražavajući nadu da će se poštenje rada i poštenje novoga kruha ponovno vratiti, jer “kruh u sebi sadrži žito, rad i trud vrijednoga naroda, ali i snagu zemlje i tradiciju koja se na ovim prostorijama njeguje desetljećima”.

Uslijedio je ručak u HKC “Bunjevačko kolo” nakon kojega se biskup Bogović oprostio od Subotice i Bunjevaca Hrvata, istaknuvši kako odlazi sa slavlja Dužijance sretan, ne samo zato jer je mogao biti sudionikom tako velikog i značajnoga slavlja Bunjevaca, nego i što je u tijeku svoga kratkog boravka puno toga naučio, a ponajprije kako se unatoč multikulturalnosti i multinacionalnosti može mirno živjeti.

Predvečer istoga dana, bandaš Siniša Kujundžić i bandašica Kristina Ivanković zajedno sa župnikom župe sv. Roka preč. Andrijom Anišićem i predsjednikom Organizacijskoga odbora Dužijance 2005. Kujundžićem, položili su cvijeće i vijenac od žita na grob utemeljitelja Dužijance, mons. Blaška Rajića.
Cjelodnevno nedjeljno slavlje koje je toga jutra započelo u župi sv. Roka, završilo je u dvorištu iste župe gdje je održano Bandašicino kolo, čime je završeno i središnje slavlje Dužijance 2005. Sve okupljene goste pozdravio je župnik Anišić, nakon čega su bandaš i bandašica pozvali sve na zajedničko cjelovečernje slavlje na kojemu je svirao tamburaški sastav “Hajo”.
Službeno, Dužijanca 2005. godine završit će na Bunarićko proštenje krajem mjeseca kolovoza.