Subotica, (IKA) – Književna večer pjesnika Lazara Franciškovića održana je 11. kolovoza u Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo u Subotici, u organizaciji Književnoga kluba Miroljub pri Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović. Književna je večer održana kao jedna u nizu manifestacija Dužijance 2005.
Voditelj i moderator večeri Jašo Šimić u pozdravu je istaknuo kako je večer, osim Lazaru Franciškoviću, posvećena i katedralnom zboru Albe Vidaković, koji svojim glazbenim točkama obogaćuje tu književnu večer već punih 25 godina. Katedralni je zbor potom, predvođen s. Mirjam Pandžić, uz klavirsku pratnju Jasne Skenderović iz Zagreba, i solo izvedbu Terezije Buljovčić Jegić, otpjevao pjesmu Alekse Kokića “Klasovi mirisnih njiva”.
Uime Instituta, nazočne je potom pozdravio predsjedavajući Instituta dr. Andrija Kopilović, rekavši kako književnom večeri započinje svojevrsno trodnevlje, trolist, koji prethodi velikom “Hvala” koji “izričemo na najljepši način Bogu i čovjeku”.
O životu i radu Lazara Franciškovića govorio je književnik i književni kritičar Milovan Miković, posebno se osvrnuvši na predavanja koja su ove godine u prigodi predstavljanja Franciškovićeva rada u Zagrebu održale književna kritičarka Nevenka Nekić i lingvistica Sanja Vulić. Kad je riječ o stilu i jeziku u djelima Lazara Franciškovića, on je posve sažet, okomit u vremenu i pamćenju, bolan i ljekovit te sazdan od originalnih slika. Pjesnik se pritom obraća svakom detalju, ali i sjećanju na misao predaka. Promišlja pojedinačnu sudbinu čovjeka i zajedničku povijest naroda. Francišković niže stihove i jedinstvene metafore, usporedbe, te njegova zbirka posvećena gradu predstavlja dijalog sa samoćom i prošlošću Subotice, koja je grad, kako kaže pjesnik, “koji udara o tarabe kantata”. Kako to smatra Sanja Vulić, Francišković je svrstan među hrvatske književnike koji žive i svoja djela stvaraju izvan hrvatskih državnih granica. On je suvremeni pisac koji poštuje tradicionalne vrijednosti i baštinu kojima se i iz najveće daljine uvijek i nanovo vraća, rekao je Miković.
Na samom kraju ljubiteljima pisane riječi obratio se i sam pjesnik, pročitavši svoj esej o Riječi, rekavši kako je u Bogu Riječ koja je sve stvorila, a koja je poslana na svijet da otkrije tajnu Božje volje, a vrativši se Bogu završila je svoje poslanje. Bilo da je vjerovanje ili dogma, Riječ je oduvijek značila očitovanje razumnosti u jeziku i ljudskoj naravi i u kontinuiranom stvaranju svijeta. U ljudi je, pak, Riječ obična iskustvena i misaona stvarnost, te se njom ne smijemo igrati i zlorabiti ju, već diviti joj se i služiti joj, zaključuje Francišković.
U tijeku večeri zbor je nakon što je pročitana, i otpjevao himnu Bunjevaca i Šokaca Hrvata za koju je tekst napisao Francišković, a glazbu s. Mirjam Pandžić. Izbor iz Franciškovićeve poezije recitirali su Marija Jaramazović i Filip Čeliković. Kao i prethodnih godina, književna je večer završena zajednički otpjevanom pjesmom “Podvikuje Bunjevačka vila”.

Lazar Francišković, pjesnik, prozni pisac i esejist, rođen je u Subotici. Trenutačno radi u subotičkoj Gradskoj biblioteci. Objavljuje u časopisima Rukovet, Uzenet, Luča, Polja, Dometi, Klasje, te u periodičnim publikacijama Subotičke novine, Politika i 7 NAP. Pjesme su mu objavljene u zborniku Nappalok horgonya i u raznim antologijama. Na stranicama Subotičkih novina ima kolumnu. Do sada je objavio više zbirki pjesama, odnosno proze i poezije, a posljednja objavljena je “Skaska o vatri” 2004. godine u Subotici.