Subotica, (IKA) – Središnja proslava obilježavanja 1700 godina od donošenja Milanskog edikta kojim je ustanovljena vjerska ravnopravnost i sloboda ispovijedanja kršćanstva, u Republici Srbiji započet će u Nišu 6. listopada i trajat će nekoliko dana. Obilježavanju toga značajnog jubileja za kršćane, pridružili su se i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, uime Katoličke Crkve Subotička biskupija te Otvoreno sveučilište iz Subotice, koji su pokrenuli ciklus tribina “Milanski edikt u izazovima današnjice”. U sklopu programa obilježavanja obljetnice Milanskog edikta, predviđeno je da se tijekom Filmskog festivala na Paliću upriliči znanstveni skup na tu temu, te u razdoblju od 3. do 13. srpnja prikažu najbolja filmska ostvarenja nadahnuta fenomenom kršćanstva.
Prema riječima organizatora koji su na tiskovnoj konferenciji predstavili tribinu, cilj je približiti javnosti povijesni i vjerski značaj toga edikta te ukazati na ulogu kršćanstva u suvremenom društvu, kao i na potrebu dijaloga svih relevantnih društvenih čimbenika. Preostalih pet tribina bit će održavane svakog prvog četvrtka u mjesecu u Pastoralnom centru “Augustinianum”. One neće predstavljati osvrt na prošlost, već će se nastojati primijeniti aktualnost Milanskog edikta na stvaranje smjernica u rješavanju izazova suvremenoga društva, naznačili su organizatori.
Prva u nizu tribina, na temu “Trijumf kršćanstva – Crkva u vrijeme Milanskog edikta”, održana je 7. ožujka u Pastoralnom centru Augustinianum u Subotici, na kojoj su uvodničari bili povjesničar i bizantolog prof. dr. Radivoj Radić sa Filozofskog fakulteta iz Beograda te predavač crkvene povijesti prof. dr. Karlo Harmath iz Novog Sada.
Prof. Radić govorio je o Milanskom ediktu koji su u veljači 313. godine potpisali car Konstantin Veliki i tetrarh Licinije, što se smatra jednim od najvažnijih događaja u svjetskoj povijesti, budući da ju je okrenuo u novom smjeru. U prvom dijelu predavanja prof. Radić govorio je o povijesnom okviru u kojemu se odigrao taj događaj. Rimsko carstvo doživjelo je u 3. stoljeću jednu od najvećih kriza i to je najveća kriza koju poznaje svjetska povijest. Kriza se doživljavala u svim segmentima društva. Progon koji će pokrenuti Dioklecijan 303. godine bio je najstrašniji od svih progona, tako da su čak i pogani bili su zgroženi progonima kršćana.
Pojašnjavajući sam Milanski edikt, prof. Radić istaknuo je kako isti nije sačuvan kao ostali zakoni, ali ga neovisno jedan o drugome prenose suvremenici njegova proglašavanja, Laktancije na latinskom jeziku u svojoj knjizi i Euzebije Cezarejski u svojoj biografiji Konstantina Velikog. Sačuvani su neki carski ukazi od nekoliko mjeseci kasnije, npr. iz Sirije, a koji se pozivaju upravo na odluke Milanskoga edikta te se na temelju istih on može rekonstruirati. Osnovna poruka Milanskoga edikta koji je edikt o toleranciji, jest da svatko može vjerovati onako kako mu srce nalaže. Opće je mišljenje da je to jedan po značaju izvanvremenski akt jer je aktualan u svim civilizacijama i epohama. Milanski edikt donio je slobodu svim crkvama, ali je favorizirao kršćanstvo, što dokazuju sačuvani carski zakoni. Osim toga, donesen je ukaz kojim se zabranjuju poganski simboli na novcu, pogansko žrtvovanje u privatnim kućama i dr. Milanski edikt je edikt tolerancije i vjerske slobode. Naime, kršćanstvo će državna religija postati tek 380. godine u doba Teodozija, a tek 400. godine sv. Augustin reći će kako slavodobitno ‘cijeli svijet slavi Isusa Krista'”, zaključio je prof. Radić.

Na početku predavanja dr. Harmath istaknuo je kako je razdoblje Dioklecijanova progona bilo i razdoblje najjačeg progona kršćana, budući da progoni nisu bili uvijek istoga intenziteta i nije bila uvijek ista ciljna skupina (ponekad su to bile skupine kršćana, a često i protiv hijerarhije, po čemu je karakterističan Dioklecijanov progon). Naime, u doba Dioklecijanova progona, u Crkvi je postojala čvrsta hijerarhija, a mnogi od kršćana infiltrirali su se u državne službe te stoga nije bilo jednostavno progoniti sve kršćane, a najosjetljiviji dio uvijek je bila vojska. Konstantin je častio Sol invictusa, a kršćanstvo je sukladno tomu kasnije preuzelo mnoge vrijednosti iz poganstva, koje su bile pozitivne. Kada je riječ o progonima na našim prostorima, u doba Dioklecijana najjači su svakako bili u Cibaliji (današnjim Vinkovcima) i Sirmiumu (današnjoj Srijemskoj Mitrovici). Međutim, to je istodobno bilo i vrijeme rasta, o čemu svjedoči stara kršćanska izreka “Krv mučenika je sjeme kršćana”! Naime, s vjerskoga stajališta, ukoliko u Crkvi nema mučenika, onda se moramo upitati kakva je to Crkva, rekao je predavač. U nastavku predavanja, osvrnuo se na Konstantinov doprinos slobodi kršćanske Crkve. Ono što bismo trebali imati pred očima jest to da je Konstantin zapravo stavio jednu od kruna na nezaustavljiv proces. Naime, Milanski edikt potvrđuje da se sloboda mora dati svim vjeroispovijestima, s naglaskom na kršćanstvo, budući da se smatralo da država treba imati svoju religiju, jer se na taj način može sačuvati jedinstvo teritorija. Milanski edikt nije, dakle, kršćanstvo učinio državnom religijom, ali je pridonio da bude prihvaćeno ono što može ujedinjavati i spasiti carstvo od propasti, a zajedništvo je kako znamo bilo izraženo u kršćanstvu. Zato ne čudi da je u kršćanstvu najprije bilo rašireno čašćenje mučeništva (tek kasnije čašćeni su i sveci), budući da su znali da je njihov život u Kristu. Crkva je na tome gradila svoje temelje, naznačio je dr. Harmath.
Potpuna sloboda vjere pridonijela da se kršćanska zajednica konsolidira. Milanski edikt ukinuo je kažnjavanje razapinjanjem i žigosanjem, jer je smatrao da je čovjek stvoren na Božju sliku, dao je da se kršćanima oduzeta imovina vrati, te su vremenom poganske religije bivale sve više u pozadini, dok je u isto vrijeme kršćanstvo polako zauzimalo sve veći prostor. Konstantin Veliki materijalno je pomagao Crkvu te je nedjelju proglasio neradnim danom. On nije donio konačnu pobjedu kršćanstvu, ali je napravio jedan od najvećih koraka. Davanjem slobode, Crkva je stavljena pred nove izazove, cijele se obitelji javljaju za krštenje, pojavljuju se također i ljudi koji se nisu krštavali zbog uvjerenja, a potiču se i pitanja crkvenih imanja i novčane (državne) potpore. Ti su izazovi bili vidljivi u unutar Crkve, ali su imali i vanjske reperkusije. Konstantinov preokret je s jedne strane donio nešto pozitivnoga – kršćanstvo je postalo svjetska religija, Crkva je bila slobodna te je pogansku kulturu prožela kršćanskim vrednotama, rimsku kulturu je pretvorila u europsku kulturu, ali je s druge strane dobivanje vlasti donosilo sa sobom negativnosti, budući da je Crkva ponekad morala upotrebljavati silu u pojedinim parnicama. U prvi plan je došlo pitanje crkvene discipline koja je slabila, zaključio je dr. Harmath. Nakon predavanja održana je rasprava.