Sućuraj, (IKA) – Na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada, u Sućurju na otoku Hvaru u nazočnosti brojnih Sućurjana i župljana župe Svirče – osobito iz obitelji Vrankovića – koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je hvarsko-bračko-viški-biskup Slobodan Štambuk. Povod svečanom slavlju je 800. obljetnica odobrenja Pravila sv. Franje i otkrivanje spomen-ploče don Dinku Vrankoviću, dugogodišnjem župniku u Sućurju u preteškim danima II. svjetskog rata i poraća. Spomen-ploča podignuta je u povodu 75. obljetnice don Dinkova dolaska u Sućuraj za župnika.

Biskup Štambuk u propovijedi je sv. Franju, kao i don Dinka nazvao velikim spremištem ljubavi i dobrote koje je, po potrebi, svatko mogao koristiti i u njemu nalaziti okrjepu i osvježenje. Poslije misnog slavlja ispod spomen-ploče don Dinka Vrankovića – koja je postavljena iznad ulaza u sućurjanski samostan – uime Općine Sućuraj govorio je načelnik Ivan Vitali, a uime obitelji Vrankovića don Dinkov neput prof. Ante Vranković. Potom je spomen-ploču otkrio i blagoslovio biskup Štambuk.

Slavlje se nastavilo zajedničkom večerom u samostanskoj blagovaonici gdje su se okupili gotovo svi članovi Općinskog poglavarstva i Općinskog vijeća, članovi obitelji Vrankovića, uzvanici i svećenici. Ugostili su ih tamošnji franjevci fra Stipo Marčinković i fra Augustin Tomas.

Za don Dinka Vrankovića govori se da je bio pravi narodni svećenik koji je ostao u lijepoj uspomeni mještana Bogomolja, Sućurja i Vrboske, gdje je župnikovao. Posebice ga se spominju Sućurjani iz teških dana II. svjetskog rata, kada je tri puta spasio Sućuraj i Sućurjane od stradanja. Uz to je tijekom rata odbio zahtjev tadašnje talijanske okupacijske vojne uprave u Sućurju da bogoslužje obavlja na talijanskom jeziku već ga je uporno nastavio slaviti na hrvatskom jeziku. Kada su u siječnju 1943. Talijani po drugi put okupirali Sućuraj don Dinko je uspješno spriječio paljenje grada. Kada su u svibnju 1944. Nijemci iz Sućurja u Makarsku, Bosnu i ponajviše u Slavoniju deportirali gotovo sve tamošnje stanovništvo, ponudili su don Dinku da on ostane. On je ponudu odbio govoreći: “Gdje ide moj puk tamo idem i ja”. Uzeo je najnužnije stvari i sa svojom sestrom Bonicom, koja mu je kao domaćica vjerno služila, otišao je u njemačko progonstvo. Premda je u tijeku II. svjetskog rata između don Dinka i partizana bila “najbolja moguća suradnja”, kako piše prof. dr. Nikola Anić u knjizi: “Na punti Hvara povijest Sućurja” str. 139., ipak je poslije rata don Dinko od tadašnje komunističke vlasti svakodnevno doživljavao maltretiranja. Jednom je čak sve bilo pripremljeno da ga se iznenada ubije. No, on je to saznao i našao načina kako da ostane živ. Zbog smetnji, prijetnji i pritisaka godine 1953. je na određeno vrijeme morao napustiti župu Sućuraj.

Don Dinko rođen je u mjestu Svirče 22. siječnja 1906., od oca Ivana i majke Lukre. Za svećenika je zaređen 27. srpnja 1930., a mladu misu slavio je 24. kolovoza iste godine. S prekidom od jedne godine župnik je u župi Bogomolje, od 1931. do 1939. U župi Sućuraj župnikovao je prvi put od 1933. do 1934., a drugi put od 1939. do 1964. Poslije toga župnik je u Vrboskoj do 1968. godine. Umro je u bolnici u Splitu 4. rujna 1970., a pokopan je u Svirčima dva dana kasnije.