Supetar, (IKA) – Božji puk grada Supetra na otoku Braču okupio se u srijedu 2. svibnja oko groba svetoga Viktora mučenika u crkvi Navještenja Marijina gdje je proslavljen svečev blagdan. Sv. Viktor suzaštitnik je grada i župe sv. Petra. Svečeva raka nalazi se ispod glavnoga oltara župne crkve čiji su zemni ostaci doneseni u grad Supetar iz rimskih katakombi na Mali Uskrs 1853. godine po odobrenju pape Pija IX. peligom “Godibile”. Štovanje sv. Viktora brzo se proširilo u Supetru i u okolnim bračkim župama. Slavlje mučenika započelo je i znatno ranije, još 1673. godine, kada je Ivan Andreis, hvarski biskup, darovao relikviju sv. Viktora Supetranima.
Večernje koncelebrirano misno slavlje u čast sv. Viktora predvodio je profesor biblijske teologije na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Splitu dr. Marinko Vidović u zajedništvu s dekanom Bračkoga dekanata Tonijem Plenkovićem, i svećenicima Androm Ursićem, Ljubomirom Galovom, Jurom Martinićem, Tončijem Kusanovićem, Jakšom Rubinićem i umirovljenim svećenikom Ivicom Eterovićem. “Kad pobjeđujemo uvijek smo radosni. Premda često ono što smatramo pobjedom i nije pobjeda, i ono što mi držimo porazom može biti naša pobjeda, i kroz pobjede i kroz poraze čovjek dozrijeva, raste prema novom čovještvu. To je uostalom svrha ljudskog i kršćanskog života”, poručio je predvoditelj u uvodu u liturgijsko slavlje. Ustvrdio je pritom da je čovjekov najveći poraz udaljavanje od samoga sebe, a time onda i udaljavanje od Boga.
U homiliji je govorio o svijetu koji je obilježen ljudskim nastojanjima za uspjehom, pobjedom i ostvarenjem svakoga dobra i pobjede nad zlom. Upozorio je, pritom, kako čovjek u vlastitu životu osjeća nemoć pred određenim stvarnostima koje ga pobjeđuju, koje su jače od njega i kojima mora pristupiti u svjetlu vjere. Svijet voli pobjednike, ne samo u sportu, ne samo u natjecanju. Svijet slavi pobjednike i gleda na njih kao na idole, kao na nekakav model života. Vrijedno je to ako se do pobjede dolazi trudom, naporom, vježbanjem. Svijet se razvijao i razvija upravo kroz pobjednike. Čovjek je pobjednik svijeta. Pobijedio je najprije životinju, pa je i zemlju podredio sebi da rodi plodom. Upoznavajući prirodne zakone sve je primjenjivao kako bi njemu služilo i tako sebi pokorio prirodu. No, ima nešto što čovjek neće ili će teško pobijediti, a to je njegova osobna priroda. Čovjek sam sebe teško pobjeđuje. Svoj egoizam i usmjerenje prema samome sebi. Svaki se čovjek s tim problemom muči u sebi samome. Osim toga, postoji jedna činjenica pred kojom čovjek ne uspijeva, a to je činjenica smrti. Koliko se god trudili, uvijek se od nje osjećamo pobjeđeni. Čovjek se osjeća poražen pred njezinom moći. Koliko god čovjek govorio protiv zla, svjestan je da ne uspijeva, svjestan je da svi njegovi napori ostaju često bez ploda. Upravo tu čovjek gubi svoje čovještvo, biva poražen u svojoj svakodnevnoj smrti. Čovjek je pozvan prihvatiti smrt kao sastavni dio života. U tome su uspijevali sveci i mučenici. Oni su to shvatili i živjeli. Posebno sveci koji su bili spremni svoju krv proliti za vjeru, ideale i uvjerenja, poručio je, između ostalog, propovjednik.
Osvrnuvši se na štovanje sv. Viktora, suzaštitnika grada Supetra, ustvrdio je kako sv. Viktor nosi ime pobjednika. Je li to njegovo ime ili ste mu vi to ime dali, svakako je znakovito. Tražili ste pobjednika, nekoga tko će uprizoriti pobjedu nad smrću, pobjedu nad zlom, poručio je dr. Vidović. Ustvrdio je kako svako vrijeme ima svoje mučenike. Svako umiranje na račun drugoga, u korist drugoga, ima drugo ime koje se zove ljubav, a nema ljubavi bez žrtve, bez umiranja sebi samome. Nitko ne može biti mučenik samo zato što je ubijen ili jer je izgubio život. Može biti mučenik samo zato što je to učinio iz ljubavi, za druge, za njihovo dobro ili uspjeh u životu. Krv mučenika uvijek je bila sjeme novih kršćana i ne samo kršćana nego ljudi koji su opredijeljeni za Boga, koji su sposobni toga dalekoga i nevidljivoga Boga osjetiti u svojem životu i tu ga živjeti kroz čovjeka i preko čovjeka, poručio je dr. Vidović.
Poslije mise u ophodu po gradskoj rivi nošeno je poprsje sv. Viktora uz pobožno sudjelovanje vjernika. U crkvenome slavlju asistirali su bratimi tamošnje bratovštine Sv. Roka odjeveni u bratimsko ruho. Za misnoga slavlja i u ophodu pjevanje je predvodio crkveni zbor Sv. Cecilije pod ravnanjem s. Dominike Šašo, uz orguljsku pratnju maestra Krešimira Klarića iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu. Nakon euharistijskoga slavlja vjernici su se zaustavljali u molitvi pred sarkofagom u kojemu se nalazi tijelo sv. Viktora i u molitvi upućivali zazive za svoje osobne i obiteljske poteškoće. Svecu se utječu u zagovor osobito putnici i pomorci. Osim na blagdan sv. Viktora, svečev grob otvara se i na zahtjev vjernika osobito u teškim trenucima, kako za pojedince tako i za grad.