Susret biskupa Škvorčevića s roditeljima gimnazijalaca u Virovitici

U prostorima škole okupili su se roditelji i učitelji na čelu s razrednicima i ravnateljicom Marijanom Novak Stanić i ondje dočekali biskupa Antuna i predstojnika Ureda za katoličke škole u Požeškoj biskupiji Ivicu Žuljevića. Ravnateljica je na početku pozdravila roditelje i učitelje, zahvalivši im na dolasku i na svemu onome što svatko od njih na svoj način čini za boljitak i uspješan rad škole. Poseban pozdrav uputila je roditeljima učenika prvog razreda i ukratko im predstavila školu. Izrazila je srdačnu dobrodošlicu i osobitu zahvalnost osnivaču škole biskupu Škvorčeviću za očinsku brigu kojom skrbi o školi od njena osnutka do danas.

Nadovezujući se na ravnateljičine pozdravne i zahvalne riječi, biskup je u prigodnom govoru podsjetio kako svi relevantni međunarodni i nacionalni dokumenti jamče roditeljima pravo na odgoj djece po vlastitoj savjesti i slobodnom odabiru. Kazao je nazočnim roditeljima da su oni to svoje pravo na najbolji način potvrdili, upisavši svoju djecu u Katoličku klasičnu gimnaziju, napomenuvši kako bi bilo zanimljivo doznati koji su razlozi za takvo njihovo opredjeljenje. Podsjetio je da je Požeška biskupija uz Katoličku klasičnu gimnaziju u Virovitici, osnovala i Katoličku gimnaziju u Požegi, te Katoličku osnovnu školu u Požegi, Virovitici i Novskoj, da bi izišla ususret roditeljima koji pored obrazovanja žele i odgoj svoje djece u evanđeoskim vrijednostima.

Spomenuo je kako je država u vrijeme komunističke vlasti dopuštala samo javne škole kroz koje je nametala djeci i mladima svoju ideologiju. Istaknuo je da je zadaća demokratske hrvatske države organizirati javni život u prilog svih njenih građana, omogućujući između ostalog i osnivanje odgojno-obrazovnih ustanova različitih vrsta, kako bi roditelji mogli birati odgoj i obrazovanje svoje djece. No, kazao je kako spomenuta demokratska svijest u našem društvu još nije dovoljno prisutna u našoj javnosti, te i u redovima najviših obnašatelja vlasti ima onih koji smatraju da su javne škole nešto normalno i redovito, a katoličke i privatne škole nešto čemu ne treba dati maha niti financirati iz javnih sredstava, kojima i roditelji djece u katoličkim školama doprinose svojim plaćanjem poreza.

Biskup je upozorio na razliku između privatnih i katoličkih škola, naglasivši da privatne redovito idu za zaradom te u njih upisuju svoju djecu bogatiji roditelji, dok katoličke škole nisu profitne, nemaju cilj zaradu, nego u suradnji s roditeljima služiti onom odgoju i obrazovanju njihove djece i mladih, čiji su temelj evanđeoske vrijednosti. Ustvrdio je kako je radi toga u katoličkim školama od osobitog značaja suradnja između roditelja i učitelja, obitelji i škole.

Ispripovjedio je potom da ga je jedna majka nekom prilikom vrlo živahno uvjeravala o potrebi da svojima troje djece omogući što šire stjecanje znanja i vještina, te da ih je upisala u razne škole i aktivnosti, od jezičnih i glazbenih do sportskih i glumačkih. Biskup je spomenuo kako ju je na to upitao hoće li joj djeca imati vremena biti ljudi, jer su prezaposlena. Dodao je kako katoličke škole žele pomoći djeci i mladima u onom što je najvažnije i što je prije znanja, a to je: biti ljudi. Nitko nas nije pitao želimo li se roditi, ali sada kad već jesmo ljudi za nas nema druge sreće nego biti to na što potpuniji i istinskiji način.

U katoličkim školama ravnamo se između ostalog po Isusovu načelu: „Što koristi čovjeku da sav svijet zadobije, a životu svome naudi?“ i „Tražite najprije Božje kraljevstvo i pravdu njegovu, i sve drugo bit će vam nadodano“. Ustvrdio je kako sreća nije „imati nešto“ nego „biti netko“, izgrađen u moralnom smislu kako bi mogao pravilno upotrijebiti znanje koje je usvojio i vještine koje je stekao. Naime, ako čovjek nije dobro odgojen, ako je nemoralan, njegovo je znanje u opasnosti da bude zlorabljeno, kako nas povijest uči, a sadašnjost to zorno očituje na primjeru sofisticiranog rata koji se vodi u Ukrajini, gdje se znanje koristi za razaranje i ubijanje nedužnih ljudi.

Veoma je važno da čovjek nauči biti ponizan u prihvaćanju sama sebe i zakonitosti koje je Bog upisao u njega i u svijet što ga je stvorio, nastojeći trajno rasti u svojoj jedinstvenoj i neponovljivoj osobi, postajati duhovno velik ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Biskup je kazao kako je tužno promatrati mlade ljude koji fizički rastu, a duhovno umiru. Dok se čovjekov fizički rast odvija po genetičkim zakonitostima naslijeđenima od roditelja, njegov se duhovni rast ostvaruje putem slobodnog opredjeljenja za istinske vrijednosti života, a to su u konačnici Božje vrijednosti, ustvrdio je biskup.

Rekao je roditeljima kako odgoj i obrazovanje u katoličkim školama ide za uravnoteženim, cjelovitim rastom i izgradnjom mladog čovjeka, gdje vjera i ljubav imaju središnje mjesto, jer mu pomažu da ne svedu sebe na sama sebe, da se narcisoidno ne zatvori u krug vlastite sebičnosti, nego se otvori drugome, Bogu i bližnjemu te u zajedništvu s njima rastu u svojoj osobnosti. Istaknuo je da su vjera i ljubav čini naše slobode, kojima se oslobađamo privezanosti za same sebe, živimo za druge te tim putem istinski pronalazimo sebe u dimenzijama života kojima po rođenju i pozivu pripadamo.

Biskup je ustvrdio da nas je sâm Bog stvorio kao bića konkretnih vrijednosti koje je očitovao u Isusu Kristu te je on najizvrsniji model u našem nastojanju „biti čovjek“. On je, naime, kao Očev Sin odvijeka htio postati pravim čovjekom, da bi vjernošću Ocu i ljubavlju dokraja do u smrt slomio granice koje nam priječe da bismo mogli u punoj oslobođenosti od zla i smrti biti potpuno Božji i na taj način potpuno ljudi. Biskup je poželio roditeljima i učiteljima na čelu s ravnateljicom da zajedničkim opredjeljenjem služe djeci i mladima da u Isusu Kristu pronađu svoju istinsku ljudsku veličinu.

Nakon susreta s biskupom roditelji su se uputili u razrede gdje su nastavili razgovor s razrednicima svoje djece.