Uvodno biblijsko čitanje: “Glas mu reče: #!Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.#! Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio drva i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: #!Što ćeš ovdje, Ilija?#!” (1 Kr 19,11-13).

1. Povijest spasenja je postupno samopriopćivanje Boga čovječanstvu, koje dostiže svoj vrhunac u Kristu Isusu. Bog Otac, u Riječi koja je postala čovjekom, želi svima priopćiti svoj vlastiti život: želi priopćiti, na kraju krajeva, samoga sebe. To božansko samopriopćivanje događa se u Duhu Svetome, ljubavnoj vezi između vječnosti i vremena, Trojstva i povijesti.
Ako se Bog u svom Duhu otvara čovjeku, taj je s druge strane stvoren kao subjekt koji može primiti božansko samopriopćivanje. Čovjek je – kako kaže tradicija kršćanske misli – “capax Dei”: sposoban spoznati Boga i primiti dar koji je sam Bog. Stvoren doista na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,26), on može živjeti osobni odnos s njim i poslušnom ljubavlju prihvatiti savez koji mu je predložio njegov Stvoritelj.
Na dnu tog biblijskog učenja, dar Duha obećanog čovjeku i “bezgranično” proširenog po Isusu Kristu znači napokon “poziv u prijateljstvo u kojemu se one transcendentne dubine Božje na neki način otvaraju da bi čovjek mogao postati njihovim zajedničarom” (Dominum et vivificantem, 34).
Drugi vatikanski koncil glede toga naučava: “Nevidljivi Bog (Kol 1,15; 1 Tim 1,17) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (usp. Izl 33,11; Iv 15, 14-15) i s njima druguje (Bar 3,38) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli” (Dei Verbum, 2).

2. Ako se Bog, dakle, po Duhu Svetom priopćuje čovjeku, čovjek je trajno pozvan darivati se Bogu svim svojim bićem. To je njegov najdublji poziv. Na to ga bez prestanka potiče Duh Sveti koji ga, prosvjetljujući njegov razum i podupirući njegovu volju, uvodi u otajstvo posinstva Božjega u Isusu Kristu te ga poziva dosljedno ga živjeti.
Svi čovjekovi velikodušni i iskreni zaleti razuma i slobode da bi se približio, u tijeku stoljeća, neizrecivom i transcendentnom otajstvu Božjem, proizvedeni su po Duhu Svetom.
Osobito u povijesti Staroga saveza, sklopljena od Boga s izraelskim narodom, vidimo da se postupno ostvaruje taj susret između Boga i čovjeka u prostoru zajedništva otkrivena po Duhu.
Zadivljuje, naprimjer, po svojoj snažnoj ljepoti pripovijest o susretu proroka Ilije s Bogom na poticaj Duha: “Bijaše mu rečeno: #!Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.#! Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio drva i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: #!Što ćeš ovdje, Ilija?#!” (1 Kr 19,11-13).

3. Ali savršeni i konačni susret između Boga i čovjeka – očekivan i razmatran u nadi patrijarha i proroka jest Isus Krist. On, pravi Bog i pravi čovjek, “objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva” (Gaudium et spes, 22). Isus Krist dovršava to otkrivanje cijelim svojim životom. On je, doista, na poticaj Duha Svetoga, uvijek usmjeren vršiti volju Očevu, i na drvu Križa prikazuje “jednom zauvijek” samoga sebe Ocu “po Duhu vječnom” (Heb 9,14).
“Po vazmenom otajstvu Krist nas uči kako “čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” (Gaudium et spes, 24). Sada, upravo Duh Sveti, priopćen u punini Crkvi po Isusu Kristu, potvrđuje da se čovjek, prepoznavši se u Kristu, sve bolje “nalazi po iskrenom sebedarju”.

4. Ta vječna istina o čovjeku koju nam je otkrio Isus Krist, postaje u naše doba osobito suvremena. Ipak i među oštrim proturječjima, svijet danas živi u stanju napete “socijalizacije” (usp. Gaudium et spes, 6), bilo zbog međuosobnih odnosa različitih ljudskih zajednica, bilo zbog odnosa između naroda, rasa, različitih društava i uljudbi.
U svemu tom procesu prema zajedništvu i jedinstvu potrebno je djelovanje Duha Svetoga, također zbog nadvladavanja smetnji i opasnosti koje ugrožavaju taj hod čovječanstva. “U perspektivi godine dvijetisućite od Kristova rođenja treba postići da što veći broj ljudi mogne #!potpuno naći sebe istom po iskrenom sebedarju#!, prema već spomenutom učenju Koncila. Neka se po poticanju Duha Svetoga Branitelja u našem svijetu ostvari proces pravog sazrijevanja u čovještvu, i u životu pojedinca i u društvu, koje je sam Isus molio Oca #!da svi budu jedno… kao što smo mi jedno#! (Iv 17,21-22) te time naznačio određenu sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi” (Dominum et vivificantem, 59).