Đakovo, (IKA/BTU) – “Što može i treba učiniti svećenik – dušobrižnik u praćenju osoba oboljelih od PTPS i njihovih obitelji” bila je tema susreta svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije zaređenih od 1998. do 2007. godine. Susret je održan 19. studenoga u Biskupskom domu u Đakovu, a predavač je bio psihijatar dr. Berislav Pašalić.
Nakon molitve pozdravnu je riječ uputio mr. vlč. Bože Radoš, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Osvrnuvši se na Kolonu sjećanja u Vukovaru 18. studenoga, rekao je kako u toj koloni trebaju biti i svećenici. “Mi svećenici ne smijemo ostati slijepi. Trebamo i mi poput slijepca iz evanđelja vikati ‘Gospodine otvori nam oči’ da vidimo tu kolonu, probleme, poteškoće ljudi i da se uključimo. Naš svećenički poziv je pomoć onima koji su u potrebi. Za pokojne molimo, a žive moramo pratiti”.
Ljudi u nevolji obraćaju se svećenicima i očekuju pomoć. No, svećenici nisu stručni u domeni praćenja osoba oboljelih od PTSP-a i njihovih obitelji. Stoga je biskup đakovački i srijemski dr. Marin Srakić istaknuo kako zajedničkim silama i psiholozi, psihijatri, svećenici, društvo i udruge, trebaju pristupiti tom problemu, “ali ne tako da još više potenciramo, nego da ozbiljnošću tomu pristupimo”.
Dr. Pašalić svećenicima je govorio o posttraumatskom stresnom poremećaju, o njegovim pojavnostima i načinu na koji se liječi te u cjelokupnoj slici problematike koji stvara PTSP i drugi psihički poremećaji vezani uz ratnu i poratnu traumu. Pokušalo se uvidjeti mjesto i ulogu svećenika, odnosno kako oni u suradnji s drugim institucijama najbolje mogu pomoći oboljelima. Svećenici mogu puno pomoći zato što oni najčešće imaju prvi kontakt s onima koji su potrebiti pomoći. Svećenici su u pravilu dobro i visokoobrazovani, sad ih treba na još samo neke male sitnice uputiti kako bi što prije prepoznali neke stvari da se ne gubi vrijeme u teškim slučajevima na neke radnje koje nisu tako svrsishodne, nego da se najkraćim putem uputi oboljelu osobu na pravo mjesto, rekao je dr. Pašalić. Pojasnio je i kako trauma nije vezana samo uz rat. Traumatizacija je najčešće vezana uz način života i odnose u kojima ljudi žive. Ljudi koji često pružaju pomoć onima koji su nesretni, nevoljni, i sami su u opasnosti psihički stradati od pružanja te pomoći pa čak i onda kada su dobro educirani. Kvalitetom njihove edukacije smanjujemo vjerojatnost da će i sami psihički stradati, produžavamo njihov vijek trajanja i omogućujemo jedno zadovoljstvo i opuštenost u tom radu, rekao je dr. Pašalić.
Susret je sadržavao i diskusiju, razgovor s biskupom Srakićem, podnevnu molitvu te zajednički objed.
Susretu je uz svećenike i đakone nazočio i rektor mons. mr. Josip Bernatović.