Zagreb, (IKA) – Devedesetak odgojiteljica i odgojitelja u vjeri u Zagrebačkoj nadbiskupiji okupilo se 28. ožujka u prostorijama Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu na godišnjem susretu. Uime organizatora, Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije, okupljene je pozdravila predstojnica dr. s. Valentina Mandarić, a potom je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško prenio pozdrave kardinala Josipa Bozanića. Odgojiteljicama i odgojiteljima zahvalio je na trudu u promicanju katoličkog vjerskog odgoja te podsjetio kako je higijena simboličkoga govora važan preduvjet za higijenu duše djece i mladih. Uskrs se ne može prikazati, ali ga simbolički možemo živjeti. I tu leži snaga obreda koja je bitna osobito za odgoj djece, rekao je biskup te odgojiteljicama i odgojiteljima poželio puno maštovitosti i vjernosti kršćanskoj poruci života kako bi sakramentalnost govora mogli osjetiti najprije u svome srcu, a onda ga prenositi drugima sa sviješću da je njihov govor uz onaj roditeljski prvi i najizravniji dodir s vjerskom zbiljom u dušama djece.
Pozdravnu riječ sudionicima skupa uputila je i nova viša savjetnica za vjeronauk u školi pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Gordana Barudžija.
U predavanju “Vazmeno otajstvo u simbolima i znakovima Uskrsa” dr. Ante Crnčević istaknuo je kako je iskustvo slavljenja Vazma moguće spoznati i razumjeti kroz simbole. Na prvi pogled može se činiti da bi najsigurniji put bio onaj koji smjera prema razjašnjenju onih govornih slika, znakova i simbola koji su najučestaliji u govoru o uskrsnuću. Taj se put čini korisnim osobito ako mislimo na posredovanje vjere djeci kojima su ti najčešći znakovi i jedini komunikacijski susret s istinom Kristova uskrsnuća. No, potrebno je odvažnosti koja će uvidjeti kako ti znakovi prikazivanja Krista i njegova Vazma zapravo ne donose uvijek jasnoću kršćanske istine, jer nerijetko se u komuniciranju vjere i kršćanskih otajstava susrećemo sa znakovnim govorom koji po svojoj izvanjskosti i po svojim najširim značajskim odrednicama pripada semantici religioznoga, ali ostaje nemoćan unesti nas u zbilju kojim se želi komunicirati ili još bolje simbolizirati. Tako se susrećemo s nizom znakova i poruka koji će imati jasnu asocijaciju na jedan blagdanski dan, ali taj govor neće uspjeti komunicirati otajstvo koje kršćani slave i blagdanom. Štoviše, postajemo svjesni kako taj govor u izvjesnoj mjeri zasjenjuje ono što pripada biti kršćanskoga vjerovanja, upozorio je predavač.
Ozračje vjere koja uvijek polazi od Božje objave i kao takva počiva na iskustvu objavljenoga od presudne je važnosti da pred očima imamo istinu kako naš kršćanski govor, liturgijski, pa i katehetski treba voditi iskustvu otajstva koji uvijek vrijedi predočiti slikama. Kršćanski simbolički govor ne smjera priopćavanju istine, nego dovođenju u susret s istinom koja je događajna, stvarna, životna. Taj mistagoški oris našega govora ostavlja traga na životima ljudi. I upravo taj trag ostaje pokazateljem jasnoće i nejasnoće našega govora. Danas kad u katehetskom radu stoji na raspolaganju niz pomagala, osobito vizualnih predložaka novozavjetnih događaja i Kristove osobe, teško je pronaći one koje će nas moći uvesti u bitnost kršćanske poruke i otajstva događaja kojeg slavimo. Sve bogatstvo koje nam se nudi možda nas ostavlja još siromašnijima, jer nekada smo imali puno manje no možda je bilo ono što smo imali jasnije. Ti prikazi žele uskrsnuće svesti na razinu razumijevanja prilagođenoga djeci, no u tome dolazi do jednosmjernosti gledanja. U takvom prikazivanju teško je vidjeti skrivenost Isusova božanstva i novozavjetnoga Krista, teško je ostati začuđen siromaštvom prikaza poruke koja u sebi krije bogatstvo života, pojasnio je predavač.
Uskrsnuće se ne može svesti na čin ustajanja iz groba, ono nije samo oživljavanje ukopanog tijela. Kad bi uskrsnuće bilo samo to, ono bi zacijelo bilo nazvano drukčijim imenom i ne bi izazivalo radost, već samo strah. Uskrsnuće nadilazi vidljivost, govor je to o novosti života, o novosti Kristova zajedništva s ljudima. Susrećemo riječ i iskustvo: riječ koja objavljuje i iskustvo koje nas uvodi u otajstvo, temelj su vjere. Učenici su tek iskustvom zajedništva s Uskrslim rasvijetlili svoju spoznaju. Zato i današnja simbolika uskrsnuća ako želi biti simbolika tj. ako želi stvarati suodnos s Uskrslim treba biti prije svega iskustvena, a ne samo vizualna. Ljepota simbola nije u njegovoj vidljivosti nego u iskustvu u koje nas uvodi, u otajstvo koje predstavlja, koje posreduje i koje pred nas stavlja. Zato se o uskrsnuću može govoriti samo iz iskustva vjere koja je zajedništvo s Isusom, podsjetio je dr. Crnčević, te istaknuo kako ove teološke premise utemeljene na hermeneutici novozavjetnoga govora o uskrsnuću su pretpostavka svakoga razumijevanja vazmene simbolike i ikonografije. Sintaksa kršćanskoga simboličkoga govora o uskrsnuću zato uključuje znakove svjetla, rasvijetljene noći, suprotnosti tame i noći, sna i budnosti, poniženja i proslave smrti i života. Govor o isticanju suprotnosti otvara nas razumijevanju uskrsnuća ali uvijek u iskustvu simbola u iskustvu koje ostaje nedorečeno, novo iskustvo, nova spoznaja, zaključio je dr. Crnčević.

U drugom dijelu susreta prof. Brankica Blažević predstavila je nova didaktička pomagala u izdanju Nacionalnoga katehetskog ureda, te program katoličkog vjerskog odgoja djece predškolske dobi. Nazočne je pozvala na uključenje u program doškolovanja. U kraćoj raspravi sudionici su između ostaloga izrazili želju da se ubuduće susret organizira barem dva puta tijekom godine.