Split, (IKA) – U Verbumovoj Knjižari sv. Frane u utorak 25. studenoga održan je mjesečni “Susret s autorom”, a gost susreta bio je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Josip Čorić, koji se predstavio kao autor više knjiga, publicist te ljubitelj riječi uopće. Kako sam ističe, posebna mu je radost rad s obiteljima i mladima te održavanje tribina, seminara i susreta na temu pastorala. Obveze u pastoralnim službama do sredine 90-ih uglavnom mu nisu dopuštale bavljenje znanstvenim radom, ali je ipak često znao reagirati u raznim časopisima i novinama, vjerskog i svjetovnog karaktera koje je objavio u svojoj prvoj knjizi “Ne iskoračuj!” Ne želeći izgubiti vezu s krajem iz kojeg potječe, a posebno sa svojim školskim kolegama 2001. godine priređuje knjigu “Osmi razredi Šestanovac 1954./55.” Zanimljivo je i da je dugi niz godina osobno djelovao u formaciji sportaša različitih profila. O tome je napisao i zapaženu studiju koja je 2003. objavljena u talijanskom mjesečniku “Orientamenti pastorali”. U to vrijeme izlazi i njegova treća knjiga “Crveni je crveni” koja u samo dva mjeseca doživljava 3 izdanja. A 2004. izlazi i njegova četvrta knjiga, svojevrsna studija medija u razdoblju od 1965. do 1975. pod nazivom “Medijska eutanazija Crkve u Hrvata”. U planu mu je i knjiga o don Luki Depolu.
Rad don Josipa Čorića ove je godine nagradila i društvena zajednica, pa je upravo on ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Splitsko-dalmatinske županije za književnost i pastoralni rad.
Ovim susretom don Josip Čorić najprije se prisjetio svojih početaka u splitskom i zadarskom Sjemeništu, potom studija na zagrebačkom Katoličkome bogoslovnom fakultetu, poslijediplomskog studija u Rimu, ali i vraćanja u studentske klupe kao predavač kolegija pastoralne teologije.
Razdoblje njegova školovanja i djelovanja uvelike je bilo pritisnuto represijom komunističkog režima, pa ni on sam nije bio izuzet od različitih pritisaka pa i sudskih procesa. Prisjećajući se tih momenata kaže kako Bog često krivim crtama piše povijest ravno. Čorić još otada djeluje koliko je moguće onim oruđem i oružjem koje mu je dopušteno – riječju, najčešće nastupajući u obranu onoga ili onih koji se ne znaju, ne mogu ili ne smiju sami braniti. U svojim je javnim istupima nerijetko oštar, ne štedi nikoga, ali ne zato što ne voli, nego upravo zato što voli. U svom javnom djelovanju, koje je uglavnom borba za čovjeka svojim istupom često i samoga sebe izlaže kritici, a upitan kako se nosi s time kaže kako netko treba dizati glas, jer je kršćanstvo religija hrabrih i da je to križ koji treba podnijeti.
Govoreći o suvremenom svijetu i čovjeku rekao je kako ga sve više karakterizira egoizam i samodostatnost, a suvremeni čovjek sve više gleda kako će potpuno zadovoljiti sebe, prisutan je na sve strane, a u svemu što radi daje se površno.
Don Josip Čorić dosad je odgojio generacije i generacije, što, vjernika, što ministranata, što vjeroučenika, što studenata, što bogoslova-svećenika. Upitan što je to što je najvažnije naučiti nekog svog “učenika”, odgovorio je – ljubiti, jer onaj koji ljubi ne može činiti zlo!

.