Vatikan, (IKA) – Zašto su sveti? Oko toga je pitanja 22. travnja, u Tiskovnom uredu Svete Stolice održan prvi u nizu brifinga uoči kanonizacije dvojice papa. Put je to koji ima više dijelova, objasnio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice o. Federico Lombardi. Na brifingu su bili nazočni, kako izvještava Radio Vatikan, postulatori dvaju postupaka za proglašenje svetim o. Giovan Giuseppe Califano, iz Reda manje braće, za papu Roncallija, i poljski svećenik mons. Slawomir Oder, za papu Wojtylu. Vrlo je značajna svetost tih dvaju duhovnih likova. Što se tiče pape Roncallija, na tisuće je vjernika osjetilo dah svetosti od samoga njegova preminuća 3. lipnja 1963., rekao je Califano, predstavljajući lik bl. Ivana XXIII. Svetost je bila odluka koju je Roncalli njegovao u svim razdobljima svojega života: kao svećenik, biskup, i kao papa. Njegova je svetost obilježena velikom poniznošću i prepuštanjem providnosti, jednostavna i privlačna, razumljiva i blaga. “Bog je sve, ja nisam ništa; to mi je dovoljno”, tako je Roncalli govorio na kraju svakoga dana. Divovski je to lik sveca koji je Califano sažeo u dva spoja. Prvi je: pastir i otac. Njegovo je očinstvo ganulo svijet; uobličeno radošću i srdačnošću, osobinama koje su se spojile u definiciju “Dobri Papa”. Otvorio je Crkvu novim obzorima, zakazujući sinodu za Rimsku biskupiju i Ekumenski sabor. Bio je sposoban komunicirati, osobito voleći jednostavne i izravne oblike, s prizorima proizišlim iz svakodnevnoga života. Pritom je uvijek uspijevao odmah ući u srce ljudi. Ali, izraz “dobri Papa” valja shvatiti onako kako je rekao Roncallijev nasljednik papa Pavao VI.: “Nije to bio neki neodređeni, lako primjenjivi, bonizam, nego sinonim ljubavi, pastoralnoga duha, razumijevanja, praštanja i utjehe. Zapravo, onakav kakav je Isus u Evanđelju”. Drugi spoj kojim se može opisati lik pape Roncallija jest “Poslušnost i mir”, njegovo biskupsko geslo, ali i sažetak njegova života i služenja Crkvi. Napustiti vlastitu zemlju, susretati se s njemu nepoznatim svjetovima, pa i na mjestima gdje je nazočnost katolika bila vrlo mala. Ta mu je poslušnost dopustila da se s pouzdanjem prepusti Božanskoj providnosti, primijetio je Califano, kako bi se odvojio od samoga sebe, i potpuno se posvetio Kristu. U tomu je pravi izvor dobrote pape Ivana XXIII., kao i mira koji je širio po svijetu. Tu je i korijen njegove svetosti: u evanđeoskoj poslušnosti glasu njegova Gospodina.
Govoreći o prvom nagovještaju svetosti Ivana Pavla II., mons. Slawomir Oder je pak spomenuo kolege sa sveučilišta koji su na vratima Karolove sobe napisali: “Budući svetac”. Pogodila ih je njegova sklonost molitvi i razmišljanju o vrijednosti života, koja su vjerojatno bila povezana s njegovim djetinjstvom ispunjenim patnjom zbog gubitka, u vrlo kratkom vremenu, cijele obitelji. Među važnim duhovnim likovima koji su u Ivanu Pavlu II. oblikovali marijansku i zrelu vjeru, napomenuo je mons. Oder, jest njegov otac, jednostavni krojač iz Krakova, i tadašnji krakovski nadbiskup koji ga je primio u sjemenište. Oni su zaslužni za jednostavnu i u narodu omiljenu vjeru, koja je zajednička dvojici papa, koji će u nedjelju biti proglašeni svetima; kao i za dubinu mistike i hrabrost u ustrajnom suočavanju s protivnostima, gledajući uvijek u povijesti Božju nazočnost. Kad bismo doista trebali potražiti izraz koji opisuje nekog sveca, to je onda “Božji čovjek”, rekao je mons. Oder te dodao – Ivan Pavao II. bio je čovjek koji je znao u Bogu pronaći izvor života. Molitva je za njega bila dah, voda, i svagdašnji kruh. Papina je zadaća, kao i zadaća Crkve – više je puta ponovio Ivan Pavao II. – evangelizirati i svima donijeti svetost. Budući da je Ivan Pavao II. u mladosti upoznao poruku Božjega milosrđa, za njega je bila važna dužnost platiti dug za tu primljenu ljubav. To je ključ za razumijevanje cijeloga njegova života, istaknuo je mons. Oder na brifingu.