Predraga braćo i sestre!
1. Bila mi je velika radost uputiti se prošle nedjelje u Tunis te pohoditi katoliku zajednicu koja živi u toj zemlji i svjedoči Evanđelje velikom duhovnom vitalnošću. Išao sam u Tunis na poziv tamošnjeg biskupa, mons. Fouada Twala i predsjednika tuniske republike, gospodina Zine El Abidine Ben Ali. Zahvaljujem tuniskom biskupu i drugim članovima sjevernoafričke biskupske konferencije, koji su prisustvovali susretu. Srdačno zahvaljujem također tuniskom predsjedniku a s njim i mjesnim vlastima i svima onima koji su me primili s velikom ljubaznošću i koji su mi omogućili to putovanje, kratko ali vrlo značajno.
U tijeku posjeta imao sam prilike susresti predstavnike političkog, uljudbenog i vjerskog svijeta Tunisa, zemlje baštinice vrlo ugledne prošlosti. Na njezinom području, kao i na području susjednih država, nastale su najvažnije sredozemne civilizacije: od kretske do greške, od feničke do rimske i arapske. Tunižani časte plemenite duhovne predaje: na srcu mi je očitovati im svoje poštovanje i poštovanje Crkve. U tom providnosnom susretu pružena mi je osim toga mogućnost izraziti potporu Svete Stolice sadašnjim naporima za promicanje sporazuma i suradnje među sredozemnim državama. Siguran sam, doista, da će cjeloviti razvoj osoba i društva omogućiti stabilnost i mir u toj zemlji, mir praćen pravednošću i bratstvom.

2. Nadsve zahvaljujem Bogu koji mi je omogućio susresti crkvenu zajednicu, ukorijenjenu u zemlji koja je primila neposredna svjedočanstva mučenika prvih kršćanskih stoljeća. Već u drugom stoljeću poslije Krista, Evanđelje se širilo u toj zemlji koja je tri stoljeća ranije postala senatorska provincija rimskoga carstva, nakon dugog sukoba s Rimom, u povijesti poznatom pod imenom “Punski ratovi”. Kako ne spomenuti svetog Sperata i drugova, koji su u Kartagi prolili svoju krv zbog vjere u jedinoga Boga? I još Perpetuu i Felicitu, hrabre žene, osuđene na smrt i “predane zvijerima” zato što su ispovijedale svoju vjeru u Krista. Njihova su imena zatim uvrštena u rimski kanon. Moliti na samim mjestima njihova mučeništva, osobito u vrijeme zaustavljanja među ostacima rimskog amfiteatra, bio je za mene razlog velikog ganuća.
U tom dijelu sjeverne Afrike opća je Crkva dužnik i slavnim biskupima. Dosta je tu spomenuti svetog Ciprijana, kartaškog biskupa i mučenika, koji je u doba pape Kornelija bio gorljivi branitelj crkvenoga jedinstva, svetog Augustina, hiponskoga biskupa čiji je nauk bio i ostaje za Crkvu izvorom nadahnuća i izvanrednog naukovnog i duhovnog bogatstva. Ne smije se zaboraviti niti onog genijalnog i borbenog pisca Tertulijan.

3. Moj pohod tuniskoj katoličkoj zajednici, na Bijelu nedjelju, svetkovinu Božjega milosrđa, imao namjeru utvrditi vjernike u njihovu krsnom pozivu i svjedočenju bratstva i služenja među tuniskim narodom. Za vrijeme euharistije, koja se slavila u tuniskoj katedrali, mogao sam susresti kršćane iz cijele zemlje koji su došli izraziti, skupa s Petrovim nasljednikom, zajedničku vjeru u Krista Uskrsloga. S hrabrošću i zanosom ta kršćanska manjina svjedoči sveopću Božju ljubav usred muslimanskih prijatelja, u zemlji koja se ističe po otvorenosti i snošljivosti. To je Crkva, koja kao malo stado, ima iskustvo zahvalnosti za Božji dar i koja ga želi podijeliti sa svima izgrađujući bratske veze. Htio sam ohrabriti zauzetost kršćana u korist čovjeka i cjelovitog društvenog razvoja. Zbog toga želim ovdje istaknuti šutljivu i djelotvornu ulogu tolikih posvećenih osoba i mnogih laika koji se velikodušno žrtvuju u službi najsiromašnijih i nezaštićenih, promicanjem čovjeka, osobito najslabijeg, i Božje nježnosti koja se razlijeva, pokazujući jasno da Bog ljubi sve, bez razlikovanja po vjeri ili naciji.
Crkva zatim, osim što djelima solidarnosti naviješta evanđelje djelatne ljubavi, nastoji dijalogizirati s drugim uljudbama. Po svojoj odgojnoj zauzetosti, u odgoju i kulturalnoj izmjeni, kršćanska zajednica očituje poštovanje koje gaji za uljudbe muškaraca i žena te zemlje. Oko tih sam zamisli nastojao već prije deset godina u susretu koji sam imao s mladim muslimanima u Kasablanki, u Maroku.

4. Stoga sam sa zadovoljstvom istaknuo da je u Tunisu već nekoliko godina zauzimala značajno mjesto, i još ga uvijek zauzima, kulturalna razmjena i vjerski dijalog među kršćanima i muslimanima. Rodili su se brojni zajednički pothvati; susretišta potiču suživot; tuniski muslimani i kršćani koji žive u Tunisu sudjeluju u skupinama za istraživanje i razmišljanje kojih se radovi uvelike cijene. Akademske razmjene razvijaju se između uglednog tuniskog sveučilišta Zayatounae i nekih rimskih papinskih sveučilišta. Sve je to zacrtano II. vatikanskim koncilom, koji u deklaraciji “Nostra aetate” kaže: “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane koji se klanjaju jedinomu Bogu… nastoje svom dušom podložiti se njegovim skrovitim odlukama…, premda Isusa ne priznaju Bogom, ipak ga časte kao proroka… štuju njegovu djevičansku majku Mariju, i ponekad je pobožno zazivaju” (3).
Kako ne ohrabriti taj koristan dijalog? Neka Bog dade sve veće prostore susreta i bratskog suživota u službi čovjeka i u trajnom traženju božanske istine. Siguran sam da će se plodovi te međusobne suradnje okrenuti svima na dobro.

5. Osim kršćanske zajednice u Tunisu, koju većinom sačinjavaju vjernici koji dolaze iz Europe i drugih dijelova svijeta, imao sam mogućnost pozdraviti i kršćane koji žive u drugim državama Magreba: u Maroku, Alžiru i Libiji. Susrevši biskupe tih zemalja, htio sam očitovati svakoj od njihovih zajednica zauzetu blizinu Petrova nasljednika. Posebno sam mislio na kršćanske zajednice koje su najviše kušane u Alžiru, gdje se još zabrinuto očekuje oslobođenje sedam otetih redovnika otprilike prije tri tjedna. Kao i u vrijeme mog putovanja u neke afričke države prošloga rujna, htio sam i tim crkvenim zajednicama prenijeti poruku nade afričke Sinode, koja je našla svoj izričaj u apostolskoj pobudnici “Crkva u Africi”.
Nazočnost također tuniskih nekršćanskih predstavnika u katedrali, svjedoči da mnogi u toj zemlji, premda ne pristaju uz Evanđelje, podržavaju odnose prijateljstva i poštovanja s kršćanstvom i možda se na neki način zanimaju za crkveni nauk i djelovanje. S tog motrišta pohod u Tunis bio je vrlo važan. Bio je to sastavni dio ostvarivanja programa na koji je Crkvu uputio II. vatikanski koncil, a također je sastavni dio priprave velikog jubileja Dvijetisućite.
Kartaškoj Gospi, zaštitnici tuniske biskupije, povjeravam budućnost kršćanskih zajednica toga sjevernoafričkog područja. Neka ih Sveta Djevica vodi u njihovu hodu prema Kristu Uskrslome, neka ih podupire u času kušnje i trajno krijepi svojom majčinskom zaštitom.