Zagreb, (IKA) – Dani hrvatskoga jezika na različite se načine u Hrvatskoj obilježavaju svake godine od 11. do 17. ožujka, a ove se godine tomu pridružio Odjel za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, organizirajući u svojim prostorima 14. ožujka okrugli stol pod nazivom „Suvremeni jezični izazovi – 50 godina nakon Deklaracije”. Sudionici skupa, istaknuti hrvatski jezikoslovci i profesori, umirovljena profesorica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu mr. Nives Opačić, profesor s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Marko Alerić, dr. Lana Hudeček s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Antun Pavlin, profesor hrvatskoga jezika u Srednjoj strukovnoj školi Samobor, poticani pitanjima moderatorice dr. Marijane Togonal s Odjela komunikologije HKS-a, analizirali su stanje suvremenoga hrvatskog jezika 50 godina nakon potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Osvrnuli su se na izazove s kojima se hrvatski jezik susreće u novije vrijeme, u uvjetima globalizacije i dominacije raznih društvenih mreža, modele i metode poučavanja jezika na obveznoj i akademskoj razini, kao i na utjecaj medija i javnih govornika na jezičnu kulturu mladih.
U pozdravnom govoru, kao domaćin, okupljenima se obratio rektor HKS-a dr. Željko Tanjić, koji je naglasak stavio na uočavanje svekolike krize jezične kulture u našoj zemlji, a rješenje vidi u učenju hrvatskoga jezika kao obveznog predmeta na svim obrazovnim razinama bez obzira na struku. Jezikoslovka i autorica brojnih knjiga i priručnika o hrvatskome jeziku Nives Opačić pozvala je sve studente komunikologije, ali i sve prisutne, da ako žele o nečemu nešto znati, uvijek krenu od izvora. Preporučila im je najprije iščitavanje teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. jer, kako je i nekim primjerima iz života potpisnika Deklaracije potkrijepila, okolnosti pod kojima je donesen taj jednostavno pisan dokument nisu bile jednostavne, a njezini potpisnici, danas svi pokojni osim Radoslava Katičića, ugradili su svoje sudbine u svako slovo toga dokumenta, osobito istaknuti hrvatski lingvist prof. Ljudevit Jonke. Deklaracija je imala bitan utjecaj na Ustav iz 1974., ali i na događanja u Hrvatskoj 1970.-71., poznatija pod nazivom Hrvatsko proljeće. „Danas učenje hrvatskoga materinskog jezika završava s osnovnom školom. Imamo hrvatsku državu, ali gubimo svoj jezik”, zaključila je Opačić.
Dr. Hudeček reagirala je na nedavno pokrenutu inicijativu skupine hrvatskih intelektualaca u kojoj traže potpisivanje peticije za zaštitu hrvatskoga jezika od vanjske ugroze. Dr. Hudeček smatra da nije vrijeme ni za kakve peticije i da hrvatski jezik nije ugrožen ničim izvana, nego krivce moramo tražiti u nama samima. Zaštitu hrvatskoga jezika vidi u sustavnom učenju i poučavanju, u neumornom nastojanju da se znanjem i vještinom njegova korištenja hrvatski jezik zaštiti od loših utjecaja i praksi. Istaknula je mrežnu stranicu www.bolje.hr, kao jednu od brojnih inicijativa i aktivnosti Instituta za jezik i jezikoslovlje u kojem djeluje, na kojoj se nalaze prijedlozi hrvatskih zamjena za strane riječi i tuđice koje su neprilagođene ušle u uporabu u hrvatskom jeziku. Kako je takvih riječi u hrvatskome javnom i medijskom prostoru sve više, na stranici nastoje predložiti odgovarajuće hrvatske zamjene za njih, potičući time i cijelu hrvatsku javnost na razmišljanje o što boljoj i kvalitetnijoj jezičnoj praksi.
Dr. Alerić istaknuo je nespornu činjenicu po kojoj Hrvati imaju pravo na svoj jezik i imaju ga pravo zvati hrvatskim jezikom. „Jezik je činjenica koja se veže uz narod. Načini standardizacije srpskog i hrvatskog jezika posve su različiti. Švedski, danski i norveški jako su slični jezici, ali nitko nikad nije dovodio u pitanje njihovo postojanje niti ih je pokušavao svesti pod isti nazivnik. Ono za što se moramo boriti jest pravilno ovladavanje jezičnim djelatnostima: slušanjem, govorenjem, čitanjem i pisanjem. Sve to ostvarujemo hrvatskim jezikom”, naglasio je Alerić, dodajući da je potrebno ljudima osvijestiti kako odnos prema hrvatskom jeziku mora biti kao i prema stranom jeziku, hrvatski jezik mora se učiti. Naveo je i smjernice Europskoga parlamenta iz 2016. godine po kojima u osam ključnih kompetencija koje se uče cijeli život, komunikacija na materinskome jeziku zauzima prvo mjesto. Razvojem digitalnih tehnologija i novih komunikacijskih kanala dr. Alerić optimistično je očekivao veći poticaj u osvješćivanju jezika, osobito u pisanoj riječi, no priznaje da se prevario. Čini mu se da je brzina razmjene poruka putem novih mreža učinila da smo još dublje potonuli s hrvatskim jezikom, skraćivanje riječi, pisanje malim slovom bez točke i zareza, brojni anglizmi…
Profesor hrvatskoga jezika u srednjoj strukovnoj školi u Samoboru Antun Pavlin naveo je nedovoljan broj nastavnih sati hrvatskoga jezika kao glavni problem zbog kojeg učenici iz škole izlaze s jako niskom razinom znanja materinskoga jezika i još nižom razinom jezičnog izražavanja.
Sudionici Okrugloga stola na HKS-u složili su se da su u svakom jeziku, pa tako i u hrvatskome jeziku, najvažniji znanje, vještina i stav. Da bismo to postigli u Hrvatskoj, potrebno je propisati i omogućiti dovoljan broj nastavnih sati za sustavno učenje i poučavanje hrvatskoga standardnoga jezika, počevši od vrtića pa sve do eventualnih propusta na najvišim akademskim razinama.