Radujemo se blagdanu svetoga Duje koji se mučeništvom proslavio. Raduju se anđeli na nebu, a mi u zajedništvu vjere i slavljenju svetih otajstava naslućujemo radost neba, ostvarene vječnosti – zauvijek u Bogu.
Molimo se svetom Duji da svoga grada ne zaboravi, da nad njim bdije, a nama isprosi snagu vjere koja nevolje pobjeđuje i u vjernosti Kristu ustrajava. Stoljećima mnogim svetog Duje trag neizbrisivo u Splitu opstaje. Zagovor nam njegov treba u željama i potrebama Crkve, naroda Božjeg, kršćanske obitelji i svakog čovjeka ponaosob.
Svjedočanstvo vjere svetoga Duje obučeno je u slavu mučeništva kako kaže knjiga Otkrivenja: nije ljubio svoga života sve do smrti! Na prvu nerazumljivo: nije ljubio života i u smrt bio spreman otići – zašto?
Jedan presudni razlog pod koji dolaze sve druge odluke i postupci: DA GA NIŠTA NE RASTAVI OD LJUBAVI KRISTOVE, da ga ništa ne omete na putu u vječnu radost Neba.
Snaga mučeništva jest u ljubavi za Boga, u svjedočenju istine spasenja Božjeg po Isusu Kristu, u odlučnosti ostati Božji i po cijenu gubitka zemaljskog života.
Zato se mučenicima divimo, zato im se molimo. Mučenici svjedoče snagu ljubavi. Toliko su bili za Boga, ljubili Boga i braću pored sebe, nošeni snagom vjere ustrajali su u kušnjama života!
Vrijeme svetog Duje – vrijeme prve Crkve, prvih stoljeća – vrijeme je progona i iskušenja. Vrijeme kada su kršćani bili nepoželjni. Nisu odgovarali tadašnjem društvu koje časti mnoge bogove. Bili su kao neka prijetnja da donose drugačiji poredak društva i vrijednosti. Zato su ih pokušali zatrti, spriječiti, ukloniti.
Prve je kršćane i svetoga Duju nosila zagledanost u vječnost. Nosila ih je snaga Uskrsnuća, vjere u Krista koji dobrom pobjeđuje zlo, koji životom pobjeđuje smrt, koji ljubavlju svladava mržnju.
Ni pojmiti ne možemo do kraja što je značilo izdržati progone, osude, laži na račun kršćana, a onda i same muke koje su podnosili, a njihovo mučeništvo je bilo zabava za nevjernike onog vremena.
Ali ako se više zamislimo, pri-svijestimo koja je to snaga vjere bila – na tom izvoru napojit ćemo, nahraniti i svoju vjeru.
Naše vrijeme – gordo zvuči 21 stoljeće – poslije tolikih stoljeća kršćanstva, nosi nove izazove, kušnje, možda i progone, ali drugačije vrste. Istina, u nekim krajevima svijeta progoni su gotovo jednaki prvim stoljećima, a Crkva Božja uvijek iznova biva oprana krvlju mučenika. Stoji u Isusovim blaženstvima: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo Božje!
Ostati pravedan, ustrajno oduševljen za Krista Spasitelja, ostati svjedok Božje ljubavi i dobrote za čovjeka u ovome svijetu IZAZOV je današnjeg vjernika. Kušnje u kojima se nalazimo kao da traže iznova svjedočiti da je samo jedan Bog, stvoritelj i spasitelj po svome Sinu. Da čovjekov život dobiva smisao po vječnosti na koju je od Boga pozvan. Svjedočiti da je Krist uskrsnuo, da je živ i da je s nama do svršetka svijeta. Iz toga proizlazi živa želja biti pravedan, sačuvati poštenje (u svim odnosima), poštenje koje se tako jasno očituje u Isusovu zlatnom pravili: ne čini drugome što ne želiš da drugi učini tebi!
Oduševljeno svjedočiti svoju vjeru usprkos svim protivljenjima, vlastitim slabostima, drugačijoj logici svijeta koja se želi nametnuti kao jedina. Sačuvati čovjeka – sliku Božju, po Božjoj zamisli, usprkos onoj koja se nameće kao nova u nekoj apsolutnoj slobodi novog određivanja što je dobro a što zlo. Kao da se svijet ponovno nalazi pod stablom spoznaje dobra i zla, i želi biti slobodan od Boga i sam sebi biti bog, odbacujući svaku zadatost, stvorenost, odbacujući sam izvor života – Božju ljubav. Traje i ponavlja se prvi grijeh praroditelja: ne kako Ti Bože hoćeš, nego kako hoćemo mi, kako hoću ja.
To onda ruši i sliku obitelji, stvara nerazumljive odnose u društvu i postavlja krivi cilj: trenutna i brzo ostvariva sreća ma kako kratko trajala i ma kako u tome prošao brat i sestra pored mene. To su izazovi i kušnje (progoni) koji se nadvijaju na današnje kršćane.
Kako ustrajati i nadvladati ih? Ostati čvrsto s Bogom povezan u osobnoj molitvi, po molitvi u obitelji, po nedjeljnoj svetoj misi u zajedništvu vjernika. Ostati oduševljen u vjeri poput prvih mučenika, kao sveti Duje – zagledani u vječnost, u Uskrslog Krista. On ima zadnju riječ, njemu idemo. Život s Bogom zauvijek i naš je cilj!
Krist svoje učenike šalje po svem svijetu, kaže sam: kao janjce među vukove! Kakve šanse ima janje protiv vuka? Poraz je siguran, vuk će nadvladati, pojesti janje. Isuse što to govoriš? Zapravo, to je tako snažna slika: DA ĆE DOBRO POBIJEDITI, makar izgledalo da je slabo kao janje pred vukom. Znači i to da se zlo može samo dobrim pobijediti – nije svoje učenike poslao kao vukove među vukove, nego kao janje koje je oličenje bezazlenosti i dobrote. Onamo kamo idete nosite MIR!
Sveti Duje, pomozi nam svojim primjerom, svojim zagovorom, da ne budemo mlaki kršćani – učvrsti nam vjeru – ispravi životne pute – učvrsti spremnost da ljubimo jedni druge u sebedarju i spremnosti na žrtvu koja jedina dokazuje snagu ljubavi. Neka se to ostvaruje u kršćanskoj obitelji, među djecom i roditeljima, rodbini i susjedima, u cijelom narodu. Neka snaga vjere i pouzdanja prožme naš narod u svakom poslu koji obavljamo, u otvorenosti životu kao najdragocjenijem Božjem daru i neka to bude naš put u budućnost i naš put u vječnost. Neka nas u tome prate zagovori i primjeri svetaca i našeg naroda koji su to znali ostvariti i u drugim vremenima poput blaženog Alojzija Stepinca, a zagovor nebeske Majke Marije kojoj se naš narod toliko utječe, neće izostati.