U homiliji je don Mihael je govorio o putu svetosti, kazavši da se „moramo zapitati o načinu na koji proživljavamo svoj život. Naš život je dar od Boga koji trebamo primiti sa strahopoštovanjem prema Darovatelju. To je najuzvišeniji dar koji nam je Bog mogao darovati. Kada smo primili taj dar – imamo svoje emocije i potrebe – onda nam je potrebno brinuti se o tom daru, tj. o samom sebi. Da bi se čovjek znao brinuti o svom tijelu, psihi i duši, potrebno je samopoštovanje. Poštovanje prema sebi je temelj naše svetosti. Svaki naš život ima neko posebno poslanje koje je potrebno ostvariti kroz svoje ‘ja’. U našem tijelu osjećamo dvostrukost – borbu između dobra i zla. Osjećamo kako smo egoistični, kako pohlepno želimo zadovoljiti svoje potrebe, čineći tako loše sebi i svojim bližnjima. Svaki put kada egoizmom zgriješimo protiv sebe, narušavamo Božji dar koji smo dobili“.

Propovjednik je zatim istaknuo da je u „našem životu, osim samopoštovanja, potrebno i samoostvarenje – potrebno je od sebe izgraditi nekoga, da bismo koristili svojoj obitelji, gradu, državi i svijetu. Svatko se ostvaruje na poseban način. Svakom od nas Bog je dao posebne darove kako bismo uljepšavali život na ovoj zemlji. Vrhunac brige o sebi je sposobnost samonadilaženja, koja nas dovodi do dobrote, ljepote i jedinstvenosti – dovodi nas Bogu. U ovoj posebnoj dimenziji, javlja se nešto što je mnogima nerazumljivo – žrtva prema drugima“.

Sv. Lovro je to postigao. Rođen 225. godine živio je u Španjolskoj, od đakona Siksta primio je prvu pouku o vjeri, a poslije je taj Siksto postao papa Siksto II. te pozvao Lovru da mu bude đakon i da se u Rimu brine o najpotrebnijima: o bolesnima, siromašnima i udovicama. Lovro je dobro i pošteno brinuo o ljudima. Kada su došle krizne godine i kada se car Valerijan odlučio obračunati s kršćanstvom, najprije je ubijen papa Siksto II., a nekoliko dana poslije i đakon Lovro – mučeničkom okrutnom smrću je ispečen na ‘gradelama’. Razlog njegove smrti je bio u tome što nije htio bogatstvo koje je pripadalo siromašnima, udovicama i bolesnima predati rimskoj vojsci. Zato je bio osuđen na smrt. U duhovnoj i transcendentalnoj dimenziji, Lovro je posvjedočio sposobnost samonadilaženja vlastitog života darujući ga za bližnje“, zaključio je dr. Prović.

Misu je predvodio uz koncelebraciju župnika don Vinka Sanadera, fr. Petra Galića, don Dražena Balića i don Jure Lovrinčevića. Pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem maestra Marina Ugrina.

Župnik Sanader na kraju je zahvalio don Mihaelu na predvođenju slavlja te svima koji su sudjelovali u organizaciji župne svetkovine.