Draga braćo i sestre!
1. Lijepa je podudarnost da petnaestu obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića, dugogodišnjega zagrebačkog nadbiskupa, slavimo u liturgijskom ozračju Druge korizmene nedjelje, kojoj je na našemu korizmenom hodu u središtu otajstvo Preobraženja. Kristova smrt, u koju smo i mi uronjeni, te njegov vazam koji preobražava naše živote, vodi nas u neizrecivo zajedništvo s Kristom u slavi vječnosti. U Isusu Kristu, koji – po riječima svetoga Pavla – obeskrijepi smrt, našim će pokojnima i nama zasjati život i neraspadljivost (usp. 2Tim 1,10).
U današnjoj Božjoj riječi u dva smo navrata čuli Gospodinov glas upućen ljudima. Najprije Bog govori Abrahamu da izađe iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma te se uputi u zemlju koju će mu on pokazati. Slušanje Božje riječi vodi prema izlasku. Božja Riječ nas izvodi iz svega što nas zatvara: iz grijeha, malodušnosti, tuge. Za taj izlazak nije dovoljna samo naša volja i nakana, nego i Božja milost koja nas spašava, a zatim poziva kao apostole, da slušamo Božjega ljubljenog Sina. Primijetimo da nas Otac ne poziva na neko općenito i nejasno slušanje, nego nam kaže: Slušajte njega, slušajte Isusa!
U tome je velika razlika između Očeva glasa Abrahamu i evanđeoskoga poziva učenicima, to jest nama. Upućenost na Krista, ključ je i razumijevanja i življenja. Slušati njega znači slušati Onoga koji nam je objavio najveću ljubav i u njoj svoj život predao za nas. Naše srce u Isusu prepoznaje Boga i Božju Riječ koja prodire duboko te mijenja naše živote. Po toj Radosnoj, blagoj Riječi daje nam se blagoslov, da bismo bili blaženi i blagoslov drugima.
Ako uistinu slušamo Krista, utjelovljenu Božju Riječ, naš život postaje blaženim, jer živimo novim smislom u svim situacijama života: i u siromaštvu, i u trpljenju i u tuzi. Naš je život preobražen, premda su izvanjske okolnosti jednake. Dobro znamo da se životne prilike mijenjaju polako. No, istodobno, Krist nas uči, štoviše poziva, da se naše srce, prihvaćajući Božju Riječ, može promijeniti brzo. To prihvaćenje mijenja i preobražava naš pogled, osjećaje, a zatim i naše ponašanje, cijeli naš život.

2. Poslušan svome Ocu, prihvaćajući njegovu volju, Isus je na putu prema muci. To je slika koju evanđelisti ostavljaju o Isusu i baš ta slika traži iskustvo preobraženja koje je darovano apostolima. Isus im očituje tko je on uistinu. Pokazuje im svoju sjedinjenost s Ocem.
Isusovo preobraženje vidljivo je Petru, Jakovu i Ivanu samo na tren. Kada ih dodiruje i vraća iz stanja viđenja Božje slave, Isus je pred njima sam. Ali, Isus i dalje nosi istu snagu, isto svjetlo svoga božanstva, svjetlo Očeve prisutnosti i sjedinjenosti s njime. Utješno je što znamo da smo i mi zahvaćeni tim svjetlom; ono je u nama, premda ga ne vidimo u punome sjaju.
Draga braćo i sestre, dok zahvaljujemo Bogu za život i služenje sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, ispovijedamo istinu preobraženja, prihvaćanje svjetla koje pokazuje istinu Kardinalova života.
Stoga s vama večeras, podsjećajući nas na riječi našega kardinala Franje, dijelim misli o četirima važnim temama koje povezuju naše sadašnje crkvene i društvene okolnosti u Hrvatskoj. Te četiri teme, a moglo bi ih biti puno više, pokazuju da čovjek koji živi u Božjoj blizini, koji trajno nastoji vidjeti sjaj neba, vidi dalekosežno i svjedoči istinu. Te četiri teme su: dan Gospodnji, početak ljudskoga života, otajstvo Crkve i odnos prema Domovini.
3. Želeći dobro hrvatskomu društvu i državi, kao Crkva neprestano ponavljamo koliko je važan odnos prema nedjelji, kao posebnomu danu, nedjelji koja se tiče vrijednosti, našega narodnoga bića, naše nacionalne kulture. Ustrajavamo na tome da to nije niti isključivo, niti poglavito gospodarsko pitanje. Ono se tiče duše hrvatskih ljudi i nacije.
Kardinal Kuharić o tome kaže: “Dok je kršćanstvo bilo nadahnuće rada i života, poštivao se dan Gospodnji. Kada su kršćanske vrijednosti utrnule u javnom životu, a i u osobnom životu, počeli su se stvarati sustavi izrabljivanja ne samo u divljem kapitalizmu nego i u novim sustavima društvenog života, pa i u demokraciji”.
Kardinal jasno naglašava da ima takvih procesa proizvodnje i takvih služba koje, radi općeg dobra, ne mogu prekinuti rad te je taj rad potrebno posebno vrjednovati. “Međutim – nastavlja Kardinal – ima poduzeća i poslovanja koja to ne poštuju. Tu je posebno riječ o području trgovina. Čak daju oglase: ‘Mi radimo i nedjeljom!’ To znači, ne propuštamo ni nedjeljom priliku da umnožimo svoj novac. A na čiji račun? Na račun čovjeka kojemu je oduzet dan Gospodnji za počinak duše i tijela. […] Da je potreban dan počinka slažu se svi ljudi. Međutim, za kršćanskoga vjernika nedjelja ne znači samo dan počinka. Ona je dan posvećen Gospodinu, dan obnove duhovnoga života. To je dan susreta obitelji i vjerničke zajednice s Isusom Kristom” (Izgovoreno 8. ožujka 2000., objavljeno u: Kardinal Franjo Kuharić, Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi, Zagreb, Glas Koncila, 2001., str. 72-73).
Dragi vjernici, vidimo kako čovjek obasjan Božjom istinom, koja je izvor najveće sreće ljudi, vidi koliko je pogubno zanemariti te vidike, a koliko je blagotvorno nedjelji vratiti njezin smisao, za što se trebaju zalagati ne samo odgovorni u političkome životu, nego ljudi u svim društvenim područjima, osobito intelektualci. U konačnici to donosi dobro i gospodarstvu, jer do sada nismo vidjeli nikakve stvarne pokazatelje koji bi svjedočili o tome da je rad nedjeljom donio i minimalnu financijsku ili koju drugu korist. Naprotiv, nepoštivanje nedjelje razgrađuje obitelji, a time i društvenu i državnu zajednicu. Kršćanski vjernik u nedjelji ne vidi običan dan, nego dan koji povezuje zemlju i nebo, prolazno i vječno, dan koji pripada Gospodinu, Stvoritelju i prijatelju čovjeka.

4. U zadnje se vrijeme u nas ponovno vodi rasprava o bolnoj temi pobačaja, nužno se suočavajući s pitanjem kada počinje ljudski život, što je osoba, koje vrijednosti treba štititi. U svemu je važno ne previdjeti polazište, a ono je u istini da je život dar, Božji dar, a ne čovjekov proizvod. Koliko je samo puta o tim prevažnim pitanjima govorio i pisao kardinal Kuharić. Prije sedamnaest godina njegov nas je glas upozoravao ovako:
“Svaki je čovjek za sebe neponovljivo biće. Od kojega časa? O tome se naveliko raspravlja… U suvremenoj pomutnji o pitanju početka života ljudske osobe, u oštrom suprotstavljanju tvrdnji Crkve da čovjekov život počinje odmah u času začeća i da je nepovrediv, kao da postoji organizirano protivljenje kroz medije i neke sasvim površne, tobože ‘znanstvene’ postavke. Time je stvoren jedan mentalitet koji Papa (Ivan Pavao II.) s pravom naziva ‘kulturom smrti’. […]
Posve je jasno da je u krilu žene zaživio novi čovjek koji nije samo neki grumen stanica, niti dio majčina tijela poput nekoga tumora. U svakom začeću čovjeka nisu aktivni samo roditelji, nego se u događaj te tajne ljudskoga početka uključuje i Stvoritelj života. Bog stvara dušu, duhovnu i besmrtnu, koja je od začeća do smrti počelo našega života, ne samo biološkoga nego i misaonoga, voljnoga, osjećajnoga, sa sposobnošću izbora i odluka koji uređuju i određuju čovjekov život. […] Što je sa savješću tolikih ‘otmjenih’ ubojica? Tko ubija život nedužnoga ljudskog bića, ratuje protiv Boga i čovjeka. Ako ne u vremenu, u vječnosti će spoznati da je izgubio rat” (Izgovoreno 17. svibnja 2000., objavljeno u: Kardinal Franjo Kuharić, Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi, Zagreb, Glas Koncila, 2001., str. 110-113).
Upozorenje je to kardinala Kuharića. Tom tumačenju nije potrebno ništa dodati. Čovjek obasjan nutarnjim Božjim svjetlom i potican glasom savjesti lako će prepoznati istinu početka ljudskog života u začeću i potrebu da se, uza sve složenosti, taj život zaštiti. Sve ostalo su izgovori i sofizmi koji nas guraju u propast! Preobražen čovjek u jedva primjetljivom plodu u majčinu krilu ne vidi samo neko tjelesno tkivo, nego čudo nad čudima, čudo života koje nam nije dano na raspolaganje, nego darovano pažnji naše ljubavi.

5. Živimo u godini iznimnoga događaja za Crkvu zagrebačku, u godini Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Kardinal Kuharić je u svoje vrijeme i sam planirao organizirati nadbiskupijsku sinodu. Dragi vjernici, blagoslov je što po sinodskom hodu smijemo posvijestiti svoju crkvenost; što otkrivamo bogatstvo koje nam je darovano u bogatoj povijesti Crkve i rastu prema Božjemu kraljevstvu. I kada se susrećemo s raznim pitanjima na koja odmah ne vidimo jasna rješenja, nosimo pouzdanje u krilu otajstva Crkve koja se najsnažnije očituje u euharistiji nedjelje. Ona preobražava za zajedništvo koje nije građeno na interesima i na sebičnosti.
Stoga je vrijedno o tome čuti poneki isječak iz misli kardinala Kuharića kojega je posebno nadahnjivala slika Crkve svih vjernika, stavljajući naglasak na laike. On kaže:
“Vjernik u Saboru, vjernik u ministarstvu, vjernik u laboratoriju, na katedri, on uprisutnjuje Crkvu, ne kao vlast, nego kao vrijednost; on svojim djelovanjem, svojim poštenjem, svojom moralnošću jednostavno uprisutnjuje zdravo vjerničko svjedočanstvo, ne zato da on vlada nad drugima, nego da drugima svijetli svojim primjerom. […] Svaki je vjernik pozvan da bude svjetlo tamo gdje živi: profesor, učitelj, liječnik, sabornik. […] To je laički poziv, to je laički apostolat: da budu izgrađeni vjernici koji znaju svoj posao, koji su stručni, savjesni i koji na taj način liječe društvo od nepoštenja, od sebičnosti, od podmićivanja, od izigravanja zakona i pravednosti”, kaže kardinal Kuharić. (Travanj 1994., navedeno prema: Franjo kardinal Kuharić, Principi dobra, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 133-134).
Draga braćo i sestre, vjernik u Crkvi ne vidi samo ljudsku organizaciju, neku političku stvarnost, kulturnu vrijednost, nego otajstvo zajedništva Boga i ljudi po Isusu Kristu, u kojemu smo preporođeni, preobraženi na novi život, čije Tijelo smo svi mi vjernici, živeći svetost Crkve u svojoj ljudskoj grješnosti, nošeni zagovorom i primjerom svetih.

6. Pozvani smo živjeti svoj kršćanski poziv u konkretnosti povijesnih okolnosti, osobnih i društvenih odnosa, obilježeni svojim domom i Domovinom, jezikom i kulturom. Raduje nas što smo baštinici velikoga broja svjedoka vjere u dragoj nam domovini Hrvatskoj. Ipak, nije uvijek lako nositi rane povijesti: nepravde, nasilja, nijekanje istine. Kako smo to samo snažno osjetili kad smo bili izloženi ratnim osvajanjima.
Dobro je poznato koliko se kardinal Kuharić zalagao za slobodu i prava hrvatskoga naroda prije pada komunističkoga režima. Jednako je zalaganje očitovao u teškim danima nakon postizanja samostalnosti da bi nezaštićena mlada država bila međunarodno priznata posred nemilosrdnoga plana da bude uništena.
Upravo u danima najokrutnijeg razaranja hrvatske Domovine, u studenome 1991., u razgovoru za ‘Glas Koncila’ Kardinal kaže: “Hrvatski narod i Hrvatska na ovim prostorima nije od jučer. Ovdje je pisana povijest s tim imenom već gotovo četrnaest stoljeća; Hrvatska je kroz stoljeća živjela u krugu europskih država i naroda. […] Jugoslavija je u više nego tisućljetnoj povijesti hrvatskoga naroda kratka, ali mučna i teška epizoda zbog iskustva neravnopravnosti i raznih načina potlačenosti” (20. studenoga 1991., navedeno prema: Franjo kardinal Kuharić, Principi dobra, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 115).
Neposredno nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, u jednome je razgovoru Kardinal rekao: “To je bio totalitarizam, koji je utemeljen na sili, ne na argumentima, ne na uvjeravanjima, ne na diskusijama s nekim drukčijim mišljenjem. […] Taj se sistem nije držao na demokraciji da svatko može ponuditi neki svoj program, nego se temeljio na sili. I nametnutoj šutnji. I tu je trebalo isključiti one koji su glasni u ime vjere, u ime Božje na koncu. […] To je bio program uništenja jednog duhovnog svijeta da bi onda mogao tobože zaživjeti jedan drukčiji svijet” (7. veljače 1992., navedeno prema: Franjo kardinal Kuharić, Principi dobra, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 59).

7. Dragi vjernici, i u sadašnjim okolnostima, na putu prema kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca, vraćamo se na riječi kardinala Kuharića koje puno otkrivaju i djeluju svježe.
U svojoj propovijedi 10. veljače 1991., otprilike godinu dana prije međunarodnoga priznanja, rekao nam je: “U progonu Sluge Božjeg Alojzija Stepinca nisu igrali ulogu samo ideološki motivi zbog protuvjerskih opredjeljenja određene totalitarne vlasti; radilo se i o njegovom rodoljublju. Kada razmišljamo o tome u sadašnjoj situaciji, stvar nam postaje još jasnija. Nije li se protiv hrvatskog naroda baš u zadnje vrijeme rasplamsala tako snažna oporba, i tako žestoka propaganda da se hrvatski narod proglašava genocidnim, tako zlim da zapravo ne bi imao nikakva prava da živi? Mržnja je nabujala do tolike mjere da se poziva na nasilje protiv Hrvatske i protiv demokratske hrvatske vlasti. A zašto? Zato jer hrvatski narod smatra svojim neotuđivim pravom da bude ravnopravan s drugim narodima, da bude slobodan u svome suverenitetu, da nesmetano živi u svijesti više nego tisućgodišnje državnosti, da surađuje s drugima bez ikakva pritiska i tlačenja s bilo koje strane. To je pravo svakog naroda na Zemlji, i to je pravo zajamčeno svim međunarodnim deklaracijama jer se samo na poštivanju toga prava može graditi mir među narodima”, riječi su sluge Božjeg kardinala Franje. (Franjo kardinal Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb 1995., str. 189).
Braćo i sestre, mi vjernici, koji želimo živjeti u svjetlu Preobraženja, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju hrvatske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno, ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio tijekom posljednjih desetljeća, ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, ironije ili metafore. I za vrijeme Domovinskoga rata potrebno je snažno svjetlo istine, baš kao i za vrijeme komunističkoga režima, jer vrijeđanje hrvatske žrtve raste iz istih nadahnuća i ima iste korijene.

8. Draga braćo i sestre, na korizmenome smo putu vlastitoga obraćenja s molitvom da nas Bog prožme svjetlom neba, da osjetimo milinu Kristove blizine, moleći milosrđe i vjernost. Želio sam u ovoj svetoj Misi, u kojoj se spominjemo sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, moleći za njega i preporučujući se njemu, da se nadahnemo na porukama, uputama i preporukama blagopokojnoga našeg Nadbiskupa.
Vjerujemo da nas svojom molitvom prati kardinal Franjo, ponizan čovjek koji je sigurno velik u nebeskom kraljevstvu, čovjek Božjih zapovijedi i njegove blizine.
Čovjek dodirnut i preobražen milošću Božjega oproštenja vidi koliko mu je Bog darovao, vidi svoj život onkraj granice smrti i vidi potrebe drugih ljudi kojima može izići ususret. Neka nas na tom putu jača naša nebeska Majka, Presveta Bogorodica Marija i blaženi Alojzije Stepinac.Amen.