Mostar, (IKA/KTA) – U prigodi 25. obljetnice biskupskog ređenja mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, Biskupski ordinarijat u Mostaru organizirao je u večernjim satima, 13. rujna svečanu akademiju. Savjetnik Apostolske nuncijature na latinskom je pročitao čestitku pape Franje biskupu Periću u povodu 25. obljetnice biskupskog ređenja. Prijevod čestitke na hrvatskom jeziku pročitao je kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Stjepan Kožul koji je podrijetlom s prostora hercegovačkih biskupija. „U obavljanju pastirske službe svim si se silama zalagao za vječno spasenje sebi povjerenih Kristovih vjernika, a bio si i brižljiv u obnavljanju crkvenih zgrada iz ratnih ruševina te si osobito, povezan s Učiteljstvom Crkve, očitovao ljubav i pratio kler kojemu si učvrstio ugled promičući njegov umni i duhovni život i crkvenu stegu”, ističe se u Papinoj čestitki biskupu Periću.
Čestitku u ime Hrvatske Biskupske konferencije uputio je njezin predsjednik nadbiskup Želimir Puljić, koji je na početku biskupu Periću zahvalio što je često nazočio i aktivno raspravljao kao delegat BK BiH na zasjedanjima HBK. „Vi ste svoje biskupsko služenje započeli u teško vrijeme rata kao beskućnik, jer u vrijeme ređenja u Neumu, 14. rujna 1992., Vaša je biskupija bila bombardirana i razarana, poput katedrale i biskupske rezidencije. Tada ste izjavili: „granatiranje rezidencije i katedrale je pucanj u srce Crkve u Hercegovini”. No, dodali ste da Vas je to prisililo „misliti na nerazorive stanove koje nam Isus priprema kod Oca, više nego na rezidenciju koju obična granata može u hipu pretvoriti u pepeo”.
„Ovo srebrno razdoblje u kojem ste služili Bogu, Crkvi i narodu po mnogočemu slično je onomu iz prvih stoljeća Crkve kad je sloboda kršćanima donijela brojne poteškoće i probleme s kojima su se biskupi morali hrvati. I dok se u vrijeme progona Crkva morala boriti za golo preživljavanje, u vrijeme slobode suočila se s brojnim herezama i krivim naukom u vlastitom krilu, s vlastitom djecom. Morala je voditi bitku za „očuvanje svetih Tajna naše vjere”. Progonitelji su, dakle, tražili njezin život, a krivovjerci njezinu dušu. Duh Sveti je u tom vremenu pokazao snagu svoje zaštite, pa sačuvao Crkvu od poraza, krivovjerja i očaja. U tim teškim okolnostima uvijek se našao neki biskup ili svećenik koga je Bog uresio učenošću iznad svih krivovjeraca, ali i velikom poniznošću i svetošću. Takve se nazivalom „maljem krivovjeraca” jer vodili su hrabru borbu za obranu i čistoću svete vjere. Dovoljno je sjetiti se arijanizma koji je nijekao temeljne kršćanskih istina o Presvetom Trojstvu i Isusovu božanstvu. Sabor u Niceji (325.) osudio je Arijeve zablude, te formulirao vjerovanje koje i danas molimo. A junak i svetac toga sabora bio je veliki sveti Atanazije koji je u obrani spomenutih istina morao puno pretrpjeti. Pet puta je išao u progonstvo i vraćao se. Jer, Arijeve pristaše podvaljivali su mu krivi nauk i koješta drugo. Dapače, išli su tako daleko da su ga optužili za ubojstvo svećenika Arsenija kojemu je on navodno „odsjekao lijevu ruku”, te „nasilništvo nad nekom ženom” koja je protiv Atanazija krivo svjedočila. Dokazana je Atanazijeva nevinost koji je svojim stavom, naukom i trpljenjem izvršio uzvišeni zadatak: Sačuvao je pravovjerje i uspostavio mir u Aleksandriji, rekao je nadbiskup Puljić.
Vas je, dragi preuzvišeni mons. Periću, za mostarsko-duvanjskog biskupa trajnog upravitelja Trebinjske biskupije imenovao sveti Ivan Pavao II. koji se u svom dugogodišnjem pontifikatu odlučno hrvao s brojnim ideologijama i krivim antropologijama, za koje se može reći da su hereze našega vremena. Posebice je bio neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. I nije se umarao govoriti o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svijeta prolazi. Obraćao se svima, pozivao i poticao neka ne podlegnu naučavanju krivih antropologija koje su u Europi cvale nakon Francuske revolucije, a cvjetaju i danas. To su: pozitivizam koji se temeljio samo na znanju, liberalizam koji se temeljio na imanju, marksizam koji se temeljio na moći države, partije i politike, te rodna ideologija (teorija genderizma) koja niječe narav koju čovjek rađanjem dobiva.
Crkva u Hercegovini zahvalna je Bogu što je koncem XX. i početkom XXI. stoljeća imala „suvremenoga Atanazija” u osobi mons. Ratka Perića koji već 25 godina ne boji se javno reći što ga smeta i zbunjuje, kako unutar Crkve, tako i u društvu. Iz tih njegovih uradaka, konferencija, polemika, razgovora i dopisa osjeća se tjeskoba pastira kojega posebice muči činjenica da je otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskog umovanja”, a grijeh, nemoral i korupcija „stekli pravo građanstva”. Slavljenik se nije dao zbuniti ni unutarcrkvenim teškoćama s kojima se susreo na samom početku službe („hercegovački slučaj” i problem „ukazanja Gospe u Međugorju”). No, on se nije umarao ponavljati ekleziološku istinu da je Crkva ustrojena na posluhu, pa ne smije dopustiti da je kompromitira neposluh, razdor i bunt vlastite djece. Jer, to nije u duhu Isusove zamisli o otajstvu Crkve koju je on osnovao.
Gledom pak na aktualna pitanja i sudbinu naroda i Crkve na tlu BiH, mons. Perić je jasno dao do znanja kako ne bi volio „da Hrvati u BiH budu podjarmljeni ni od koga; a niti da oni druge podjarmljuju”. „Suopstojnost, suživot, suradnja i ravnopravnost”” četiri su vrjednote kojih se temelji nalaze u „katoličkoj vjeri i zdravoj hrvatskoj savjesti”, pisao je svojevremeno mons. Perić.
No, dok se Crkva zalaže „za zemaljsku domovinu”, ona „svom dušom zagovara i upućuje ljude na onu nebesku”. Zbog toga je naš slavljenik bio vrlo kritičan prema svakoj vrsti zastranjivanja, kako u Crkvi, tako i u društvu. Ali, i odvažan u susretima sa svjetskim moćnicima, te političkim i medijskim manipulatorima javnoga mnijenja. To mu je, kao što znamo, pribavilo brojne kritičare na više područja. A u zadnje vrijeme i bezočne klevetnike koji ne prežu ni od čega; pa čak ni od klevete o suradnji s „Komitetom ruske državne sigurnosti”, s KGB-om. No, to nije umanjilo njegov apostolski žar u radu za odgoj vjernika i navještaj istine. Jer, samo ljudi istine, vjere, molitve i požrtvovne dobrote mogu doprinijeti obnovi i preporodu naroda i svijeta. Zahvalni na jasnoći stavova, odvažnosti nastupa i principijelnosti u načelima kličemo večerašnjem svečaru: „Vivat, crescat et floreat!” Živjeli srebrni biskupe hercegovačkih biskupija, mons. Ratko Periću!, rekao je u svojoj čestitci nadbiskup Puljić.
Čestitku u ime Biskupske konferencije BiH uputio je njezin dopredsjednik mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, koji je nekada bio svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije. „Večeras se može kazati također, da je način obnašanja službe biskupa Ratka, prisutnosti križa u njoj, jasnoće govora i plodnosti pisanja, često prožet elementima,koji ga čine sličnim upravo Pavlovu stilu. I kao što se dogodilo Pavlu da je, kako sam piše u Prvoj poslanici Solunjanima, zbog toga doživio i trpio neutemeljene pogrde, ali je odvažno nastavio iznositi Evanđelje (usp. 1 Sol 2, 2), slično i biskup Ratko u naše dane trpi zbog zlobnih potvaranja, čak u obliku jedne filmske urote. No, usprkos tomu, poput Pavla,on nastavlja odvažno propovijedati Evanđelje. Stoga mu iskreno zahvaljujemo, izražavamo solidarnost i pridružujemo se onima koji su već digli glas protiv zlih nakana i jezika, a jedan od njih je i kardinal Vinko Puljić, rekao je mons. Vukšić u svojoj čestitci dodavši kako je kao i život apostola Pavla tako i život biskupa Perića u znaku „prisutnosti križa, radosti Evanđelja i nade u spasenje, poteškoća svjedočenja, Božje utjehe i blizine dobrih ljudi, obveze da se ugađa Bogu a ne ljudima, da se ne služi laskavim riječima i pohlepom te potrebe da biskup istovremeno bude blag kao majka i zahtjevan kao otac”.
Čestitku biskupu Periću prigodom 25. obljetnice biskupske službe uputio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko koji je u svom govoru istaknuo: „U zajedničkom izvorištu zova i poziva, u zajedničkome dijeljenju tegoba prenošenja, navještaja i življenja Radosne vijesti, u ime čitavoga našeg redovništva u BiH, želim zahvaliti biskupu što je na više načina i mnogo puta, osobito svojim teološkim promišljanjem, bio poticaj redovništvu da ide Kristovim putem. Biskup je djelitelj svetoga reda u svojoj biskupiji, njegovi đakoni i svećenici dobivaju sveti red polaganjem njegovih ruku. Oni i vrše svoju službu u zajedništvu s biskupom i tako čine s njim jedan corpus. Stoga je prikladno da baš u ovome trenutku zahvalim biskupu Ratku, uz sve drugo, za najljepši i najveći dar – podijeljene redove svećeništva i đakonata članovima naše franjevačke provincije u Hercegovini”.
„Pavao nam je dao uputu što je uvjet da i s različitim mišljenjima idemo prema Kristu, čak urastamo u Krista, a to je: djelotvorna ljubav u istini (usp. Ef 4,15). Dao nam Gospodin milost da Njegovu ljubav istinski odjelotvorimo! Oče biskupe Ratko, moja je želja možda neobična, ali je onakva kakvu i za sebe priželjkujem: Ne želim Vam ni srebro ni zlato, ni kardinalski šešir, čak niti naslov nadbiskupa. Ponavljam samo riječi upućene Solunjanima, gdje stoji: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! (…) Vjeran je onaj koji vas je pozvao; on će to i (1 Sol 5,23-24). Eto, to Vam od srca želim i čestitam srebrni jubilej biskupstva!”, rekao je fra Miljenko Šteko u svojoj čestitki biskupu Periću.