Zagreb, (IKA) – Svečana akademija u prigodi Papina dana održana je u nedjelju 13. ožujka u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. Akademiju je priredila Križarska organizacija. Nakon uvodne molitve koju je predvodio rektor zagrebačke katedrale i generalni duhovnik Križarske organizacije mons. Josip Kuhtić pozdravnu riječ uputio je predsjednik Križarske organizacije Darijo Burjan. Podsjetio je kako se ujedno obilježava 90 godina od prve proslave Papina dana u Hrvatskoj. Naime, u veljači 1926. ispunila se ideja bl. Ivana Merza da se proslavom Papina dana jača i širi svijest o značenju pape i papinstva za svakog katolika ponaosob, ali i za čitav hrvatski narod. U duhu Godine milosrđa istaknuo je kako Papa poziva da “budemo milosrdni kao Otac”. Papa pokušava otvoriti vrata naših srca da u nj uđe barem zraka milosrđa. Dopustimo da Papa savjetuje sva područja našeg života i rada, u svemu neka nam vođa bude Papa. Stoga molimo za Papu. Molimo da ostane čvrst za kormilom, ali molimo i jedni za druge da budemo dostojni slijediti ga u milosrđa za druge i ljubavi prema Isusu Kristu, poručio je Burjan.
Uslijedila su dva predavanja. O temi “Božje milosrđe u nauku postkoncilskih papa” govorio je dr. Anton Tamarut. Na pitanje “zašto su pape našeg doba smatrali potrebnim govoriti o milosrđu, i milosrđe staviti u središte svoga nauka”, dr. Tamarut odgovorio je: “Očito su osjetili da je to potreba našega vremena. Vremena punoga, kako veli papa Franjo ‘velikih nadanja, ali i snažnih proturječja'”. Nauk o milosrđu kod papa nasljeđe je baštine Drugoga vatikanskog koncila. Početak je u povijesnom govoru Ivana XXIII. na početku koncila 11. listopada 1961. kada je rekao da se Crkva “umjesto za oruđe strogosti u naše vrijeme opredijelila za ulje milosrđa”, te je nakanila svima pokazati “ljubaznost, dobrostivost, pokazati se Majkom svima: puna milosrđa i dobrote”. Predavač je podsjetio kako je Pavao VI. poznat po svojim socijalnim enciklikama, a poznat je i po svom izrazu koji je uveo u komunikaciju socijalnog nauka Crkve, da nam je potrebna “kultura ljubavi”. Predavač je spomenuo i dr. Tomislava Janka Šagi Bunića koji je govorio o “civilizaciji ljubavi”, tj. “da u svakom čovjeku vidimo Krista, a u Kristu da promatramo Oca”. To je njegov transcendentalni humanizam koji preko čovjeka dolazi do Boga. Čovjek je ključ u Pavla VI. za poznavanje Boga. Nemoguće je doći do Boga zaobilazeći čovjeka ili preskačući njegove potrebe, rekao je dr. Tamarut.
Spominjući se nasljednika Pavla VI., Ivana Pavla I., istaknuo je kako je on “u svega par tjedana svoga pontifikata uspio otkriti nam majčinsko lice Boga”. Podsjetio je kako se u to vrijeme održao sastanak američkog predsjednika Cartera, izraelskog premijera Begina i egipatskog predsjednika Sadata da pokušaju naći rješenje prilika na Srednjem istoku. Upečatljivo je kako je na sastanku Begin citirao proroka Izaiju (49,14-15). Na prvoj sljedećoj audijenciji Ivan Pavao I. govorio o Bogu koji je i otac i majka. Podsjetio je i kako je u svojim katehetskim mrvicama prije pontifikata isticao Božju nježnost, dobrotu, govorio je o grijehu, našim nesavršenosti.
Govoreći o sv. Ivanu Pavlu II. podsjetio je na encikliku s početka pontifikata “Redemptor hominis” u kojoj je govorio o istini, o čovjeku, a godinu dana nakon objavljuje encikliku “Dives in misericordia” u kojoj otkriva otajstvo Oca i njegove ljubavi. Dr. Tamarut uputio je na međusobnu povezanost tih dviju enciklika: Isus Krist im je povezište i središte. U njima se događa povezanost teocentrizma i antropocentrizma, što je veliki doprinos Koncila. Milosrđe po Ivanu Pavlu II. nije tek teorija, već osovljeno u Isusu Kristu. Nije tek atribut, nešto usput, nego je zapravo uvjet, “milosrđe je uvjet da bi netko mogao razumjeti Boga”. Ivan Pavao II. svjestan je da je s temom milosrđa povezana i tema pravednosti, ne samo u nauku, već i u praksi, i da je to problematično od samih početaka, ali naziv za Božju pravednost je milosrđe, kvaliteta Božje pravednosti je milosrđe. On se stalno vraća temi pravednosti i milosrđa, osobito na društvenoj razini, rekao je. Na tragu koncila isticao je pak da je poslanje Crkve biti poslužiteljicom, učiniti ovaj svijet čovječnijim, a to se ne može postići bez praštanja, a on je sam pak s pravom mogao govoriti o praštanju, jer je na svom primjeru pokazao kako se prašta: oprostio je svom atentatoru.
Papa Benedikt XVI. pak želi suvremenom svijetu, ali i unutar Crkve posvijestiti tko je kršćanski Bog, koje je njegovo ime, a to je učinio prvom enciklikom “Deus caritas est”. Prema Tamarutovim riječima, posebno crkveni etičari ističu kako po papi Benediktu XVI. nije više pravednost nego ljubav polazište, temelj i princip kršćanskog socijalnog nauka Crkve.
Papa Franjo stavio je pak milosrđe u središte svoga pontifikata, od prvoga trenutka ističući da je ono “živo srce evanđelja”. Papa Franjo živi na jedan osobit način upravo baštinu Koncila. Sa svom svojom osobitošću ide u ono središnje što je koncil htio i za što se opredijelio – “poslanje Crkve je biti milosrdni Samarijanac ranjenom čovječanstvu”, rekao je dr. Tamarut te podsjetio kako se on usredotočuje na Crkvu za koju želi da bude Crkva siromaha, da bude kuća milosrđa, uvijek otvoren Očev dom, Crkva koja se veže uz potrebitog čovjeka. To je Crkva koja izlazi, jer Franjina Crkva je Crkva izlaska i koja osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe, plod vlastitog iskustva. Papa Franjo poziva nas da ne izaberemo nikakvu drugu opciju, nego da imamo samo jedan uzor i prema jednom uzoru se ravnamo. “Milosrdni kao Otac”, poziv je to na milosrđe i praštanje, zaključio je Tamarut.
Dr. fra Anto Barišić, OFMCap., održao je predavanje “Sveti Leopold Bogdan Mandić svjedok Božjeg milosrđa”. Iznio je poveznicu i na ciljeve, nakane i želje pape Franje unutar Izvanredne godine milosrđa. Već tri mjeseca od početka godine jasno je da papa Franjo u njezino središte za sve članove Božjega naroda stavlja sakrament pomirenja, sakrament milosrđa u kojemu svaki vjernik doživljava lice milosrdnog Boga, lice koje je mnogima za života posredovao apostol ispovjedaonice sv. Leopold Bogdan Mandić, kojega je bl. Stepinac u prvom životopisu 1946. nazvao “orijašem duha”, rekao je dr. Barišić. No, nije li samo po sebi razumljivo da bi svaki ozbiljan vjernik zapravo svakodnevno trebao biti svjestan prisutnosti i snage Božjega milosrđa u svom životu; Božjega milosrđa kojim se hrani i ispunja preko sakramenata, preko ispovijedi, ali i preko euharistije, upitao je dr. Barišić. “Nisu li slavlja pomirenja te euharistijsko slavlje nekako uobičajeni, normalni hod vjere svakog kršćanina u kojemu se na najizvrsniji i najkonkretniji način susreće lice milosrdnog Boga, a to je lice Isus Krist; a nije li normalno da svaki vjernik ispunjen takvim milosrđem preko rečenih sakramenata u svakodnevici svoga života to isto milosrđe svakodnevno živi i svjedoči”, zapitao je također dr. Barišić. Istaknuo je i da je papa Franjo u ovoj Godini milosrđa stavio svim vjernicima za uzor sv. Leopolda i sv. Pija kao apostole Božjega milosrđa koji su svjedočili u nemilosrdnom vremenu, u vremenu neprijateljskih odnosa među ljudima i narodima 20. stoljeća, a danas ih stavlja nama u drukčijem vremenu koje je također izazovno, jer prijeti zaborav onog milosrđa bez kojega čovjek postaje nemilosrdan, pojasnio je predavač te istaknuo da “nema sumnje da ovom godinom papa Franjo želi nama svratiti pažnju na osobnu i hitnu potrebu našega kršćanskog života, treba odmah krenuti u obnovu vjerničkog života, upravo preko Božjega milosrđa i praštanja. Traži se obnova nutarnjega života, obnova pamćenja i pouzdanja u Božje milosrđe, zato Papa svakog vjernika poziva da bude instrument milosrđa, jer smo mi oni koji smo prvi primili to Božje milosrđe”.
Sa svečanosti je upućena i čestitka papi Franji koju je pročitala dopredsjednica Križarske organizacije Kristina Filipović. Čestitka je predana savjetniku Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Julienu Kaboreu koji se potom obratio nazočnima. Vidno dirnut samom svečanošću pojasnio je kako je ovo njemu peta Nuncijatura u službi “no još nije doživio ovakvu proslavu Papina dana”. Pojasnio je kako se u većini zemalja gdje je službovao slavi ili na dan izbora ili na svetkovina sv. Petra i Pavla svečana misa u katedrali s biskupima, svećenstvom, diplomatskim predstavnicima, vjernicima. Drugi dio je prijem u nuncijaturi, kao što druga veleposlanstva organiziraju u prigodi nacionalnih dana. Time želimo pokazati da volimo Papu, i da smo s Papom i da je Papa s nama. No, ovo je prvi puta za mene da vidim proslavu Papina dana koju ne organizira nuncijatura ili biskupi, već laici, rekao je. Kad kažemo da volimo Papu, to znači: onaj tko voli Papu sluša njegove poruke. Mislim da ne griješim kad kažem da hrvatski narod voli Papu i da je Papa s njim. Hvala što volite Papu, i nastojite bolje razumjeti i slijediti njegov nauk. Ovdje u Hrvatskoj imamo lijepe primjere vjernosti papi, kao što su bl. Ivan Merz i naravno bl. Alojzije Stepinac, rekao je mons. Kabore.
Na kraju se okupljenima obratio i vlč. Marko Vuković, prenoseći pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Vjerujem da je, promatrajući pontifikat pape Franje i svega onoga što su danas predavači izgovorili, očito da Sveti Otac želi svima poručiti ono što je oduvijek prisutno u Crkvi, a to je da Božja milost i Božje milosrđe pretpostavlja ljudsku narav. I prepoznao je to da svakom čovjeku poruči, da približavanje Bogu i Božje približavanje čovjeku podrazumijeva tvoju i moju ljudsku narav”, rekao je te nazočne potaknuo na molitvu za Papu, da ga Bog vodi onako kako on želi voditi svoju Crkvu. U glazbenom dijelu proslave sudjelovali su Redovnički band aid i Marija Cerovac, studentica Instituta za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” KBF-a.