Osijek, (IKA/TU) – Svečanu misu na Uskrs u osječkoj konkatedrali Sv. Petra i Pavla 20. travnja predvodio je umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić u zajedništvu s domaćim župnikom mons. Adamom Bernatovićem, tajnikom Nadbiskupskog ordinarijata Marijom Brkićem, župnim vikarom Dragom Markovićem i đakonom Dejanom Henčićem.
Uvijek, u svakoj prilici svoga života, napose u obavljanju naše službe, moramo živjeti puni radosti, pouzdanja, optimizma i puni nade, nade koja ne razočarava, rekao je nadbiskup Srakić u homiliji. Upravo zato što vjerujemo da je Krist uskrsnuo, da je živ, da je s nama, započeo je jedan novi svijet, ustao je novi čovjek – ne možemo ne biti radosni! Nažalost, moramo priznati da je ta radosna i blagdanska karakteristika kršćanstva, bila zaboravljena, zasjenjena. Nametnula se žalosna slika kršćanstva, raširila se sprovodna vizija kršćanskog života. Mnogo smo govorili o križu i trapljenju, a zaboravili smo radost, slavu Pashe. Zaboravili smo da se kršćanstvo svijetu predstavilo kao “radosni navještaj”. Zavrijedili smo ukor onog modernog mislioca: “Ma, gdje ste vi kršćani sakrili svoju radost? Gledajući vas kako živite ne bi se reklo da je vama i samo vama obećana radost Spasitelja”, rekao je mons. Srakić.
Citirao je potom papu Franju, koji je na križnom putu u rimskom Koloseumu poručio: “Pronađimo radost pod teretom križa. Svjedočiti uskrsnuće znači živjeti u klimi pouzdanja i optimizma, čvrstog i postojanog.” Snagom Kristova uskrsnuća – uvijek je moguća prava promjena, radikalna novost; ne samo neko prilagođivanje, neki moralni popravak, nego prava promjena, rekao je nadbiskup i nastavio: “Usprkos tome što nam se čini da sve ide protiv te pashalne sigurnosti, vjerujemo da budućnost može biti drukčija i da je čovjek još uvijek sposoban pisati nove stranice, vjerujemo da nijedan krug nije zatvoren zauvijek i da nijedna situacija nije bez horizonta; vjerujemo da je ‘radikalno novo’ i ‘apsolutno novo’ još moguće; vjerujemo u Božja iznenađenja jer je Krist uskrsli s nama, s nama je ‘snaga njegova uskrsnuća’. Štoviše, moramo i drugima prenijeti to povjerenje, taj optimizam: biti službenici pouzdanja i širitelji optimizma u zajednici. Svjedočiti uskrsnuće znači biti ljudi nade u svijetu razočaranog i beznadnog naroda. Vjernost prema budućnosti je jedna od najtežih, ali je za Crkvu jedna od temeljnih vjernosti. Moramo čuti ljude mladoga duha da bismo već sada osjetili budućnost; što više moramo ih slušati da ne bismo propustili susret s poviješću. I u toj težnji prema budućnosti mi ‘svjedoci uskrsnuća’ moramo nositi i sačuvati živu snagu nade: nade da budućnost može biti drugačija od prošlosti; nade da u ljudskoj mijeni mogu stvari biti takove kakvih se nije vidjelo nikad i koje su se smatrale nemogućim; nade da može biti iznenađenja: Božjih iznenađenja. Štoviše, unutar zajednice, ne samo ‘da moramo računati na nadu koja je u nama’, nego moramo za cijelo čovječanstvo biti ‘službenici nade’. A tu nadu imamo upravo zato što je snaga uskrsnuća Krista s nama i potiče nas da idemo s pouzdanjem naprijed.”