Liturgijska čitanja: Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Draga braćo i sestre u Kristovoj novosti života!
1. Dok su nam misli i srce usmjereni prema zasjedanju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, slušali smo Božju riječ o čudesnome Božjem djelu, imajući pred sobom Marijin život i otajstvo Crkve, u kojemu i mi živimo svoju vjeru i nosimo iskustva pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
Slavlje Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije omogućuje nam doživjeti istinu da je Marija naše susretište s Božjom Riječju, jer ona je postala domom te Riječi. Božjom providnošću i snagom Duha Svetoga Djevica iz Nazareta postala je Majkom Sina Božjega, Vječne Riječi. U Djevicu se ugledamo na početku naših sinodskih zasjedanja koja započinju razmatranjem otajstva objavljene, naviještane i življene Božje Riječi.
U tome nam pomažu odlomci iz Knjige Postanka, iz Poslanice Efežanima, iz Evanđelja po Luki, koje smo upravo čuli, a koji nam objavljuju otajstvo Božje ljubavi i milosrđa.

2. Veličina današnje svetkovine nalazi se upravo u tome što iz povijesti grijeha, iz povijesti ljudskoga udaljavanja od Boga, po Mariji ne izrasta osuda, nego povijest spasenja, povijest Božje sućuti, njegove blizine kojoj je punina u Isusu Kristu. Božji odgovor na postupak zloporabe dara slobode prvih ljudi nije osuda, nije prokletstvo kojim bi Bog udario ljudski rod, nego obećanje.
Braćo i sestre, ovo je svetkovina milosnoga početka, Božjeg obećanja da će upravo Djevica iz Nazareta biti Majka svima živima. To Božje obećanje početak je neprijateljstva između ljudskoga roda i zla, početak nastanka novog naraštaja, spašenoga po Mariji, Novoj Evi, koja je slika Crkve.
U svakome od triju čitanja osjeća se prisutnost Božje milosti koja traži čovjeka i kojoj je stalo do ljudske sreće. Nakon prijevare i počinjenoga grijeha, Bog traži čovjeka. U svome pitanju Adamu: Gdje si? Bog nam objavljuje da početak ljudske povijesti nije udaljavanje čovjeka od Boga, nego čovjekovo zajedništvo s Bogom, te da je i konačni cilj ljudskoga života u Bogu. U Božjemu govoru o neprijateljstvu između žene i zmije osjeća se briga za čovjekov život i potreba milosti koja preobražava i preporađa na novi život, koja liječi čovjekov odnos s Bogom. Bog nas i danas pita: Čovječje, gdje si? Kršćani, gdje ste? Ne čini li se toliko puta da nas je mnogo, a onda kada nas treba, nismo na svome mjestu!

3. U drugome se čitanju susrećemo s himnom koji su pjevali prvi kršćani u liturgijskim slavljima, a prenosi ga sveti Pavao u svojoj Poslanici Efežanima. Taj je himan prožet blagoslovom, milošću i nadom. Svi smo pozvani, svi smo zahvaćeni milošću, “zamilovani u Ljubljenome”, da bismo bili “sveti i bez mane” pred Bogom. I u nama je – snagom Kristove milosti – grijeh pobijeđen, što se u potpunosti ostvarilo u Mariji. Konačnost ljudskoga roda, dakle, nije propast, nego blagoslov i radost bez kraja, jer nas je Bog u svome Sinu ispunio svakim darom svoje milosti.
I dok je Adam bježao od Božjega pogleda i pitanja, Marija, iznenađena veličinom dara, pita: Kako će to biti? Ona svojom nesebičnošću traži Gospodina. Marija, začeta bez grijeha, očituje snagu vjere žene predane Božjoj volji. Jer, snažniji je Marijin odgovor “Evo službenice Gospodnje”, nego Adamov strah i skrivanje. Adam se muči dati bilo kakav odgovor Bogu, a i onda kada odgovara, ne izlazi iz svoje skrivenosti.

4. Draga braćo i sestre, nazidana na Marijinoj vjeri i vjeri apostola, Crkva je pozvana odgovoriti Bogu, pouzdati se u njega i predati se njegovoj volji. Sinoda je takav hod u otvorenosti srca; hod koji prepoznaje Božje darove i njegov poziv te pokušava izvršiti ono što nam je povjereno kao Crkvi zagrebačkoj, znajući da bez Božje pomoći ne možemo učiniti ništa što je dobro.
Osim razgovora s Bogom u otvorenosti srca, Marija nas uči kako biti jak, ne optužujući druge, ne skrivajući se i ne prebacujući odgovornost na druge kao što to čini Adam. Marija svojim odgovorom prihvaća odgovornost majčinstva koje izgleda nemogućim. Marijina snaga vezana je uz prepoznavanje i prihvaćanje Božjega dara. Ona prihvaća graditi svoj život na naizgled izvanjskoj krhkosti riječi anđela, ali nutarnjim pouzdanjem u čvrstoću Božjega obećanja koje ostaje zauvijek. To je poruka koja trajno struji sa Stepinčeva groba na kojem stoji uklesano njegovo biskupsko geslo: “U tebe se, Gospodine, uzdam!”.
Temelji života s Bogom nalaze se u Isusovoj snazi koja jest u: poniznosti, darovanosti, raspoloživosti, prihvaćanju i služenju. Sve to lako prepoznajemo u Mariji, a po njoj i u otajstvu Crkve.

5. Dragi vjernici, najbitnije je, poput Marije, svoj život osloniti na Božju Riječ, ma kako krhkom i slabom na izvan izgledala. Svemoćni Bog povjerava nam se u jednostavnosti riječi, povjerava se slabosti ljudskoga tijela, da bi iz te slabosti nastala nerazoriva snaga, sposobna oduprijeti se zlu i pobijediti ga. Svako dobro, svaka nesebičnost i svako djelo ljubavi, ma kako se činilo neznatnim, u sebi ima tu snagu.
Anđeo govori Mariji: Raduj se! Gospodin je s tobom! Tu riječ Marija nosi svojoj rođakinji Elizabeti. To je poslanje Crkve prenositeljice Božje riječi. Ono što je meni rekao Bog; ono što sam doživio u susretu s Gospodinom, dajem drugima, uvijek, a naročito u teškim trenutcima, te u velikim pitanjima i nadama ponavljam: Gospodin je s tobom.
Svetost Crkve vidljiva je onda kada je sposobna pred bilo kojom potrebom po svojim članovima reći: Ja sam s tobom, jer je Gospodin s nama. To Božje obećanje sigurnost je Božje prisutnosti, blizine, pratnje i blagoslova.

6. Svetkovina Bezgrješne stavlja, ne samo na početak, nego u prvi plan i na završetak, otajstvo Života. To otajstvo života nalazi se i pred nama, pred Crkvom zagrebačkom, zbog čega smo cijeli višegodišnji događaj Sinode stavili pod geslo: Hodimo u novosti života. Na završni dio toga puta, koji se sastoji od naših zasjedanja, želimo poći zajedno s Marijom koja nas ne prestaje pratiti, koja hoda s nama.
Marija je naš uzor ponajprije zbog toga što nam pomaže biti s Bogom, ne odvajati se od njega. Ona je moćna protiv zla, jer je predana Bogu i traži njegovu volju. Marija je sudionica Muke i Uskrsnuća, osjetljiva za tuđu bol i potrebe bližnjih. Ona nam pokazuje put radosti, jer prepoznaje i darove i ispunjenje obećanja.
Nazvana je ‘Kći Sionska’, viđena je kao Jeruzalem koji je došao do svoga cilja, ispunjen svjetlom i Božjom prisutnošću. Kao što je Anđeo njoj rekao: Raduj se, Marijo!, tako Ona nama večeras govori: Raduj se, Crkvo zagrebačka! Otkrij darove u svome zajedništvu, u ljudima koji žive otajstvo Života! Raduj se, Crkvo zagrebačka, u katoličkim obiteljima koje su predane nadi u život! Raduj se, Crkvo zagrebačka, što pripadaš Onome koji je k nama došao od Boga da mi život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10)! Raduj se, Crkvo, svjetlu vjere, nade i ljubavi! Raduj se Duhu koji ti pokazuje da je moguće i ono što se čini nemogućim…
Marija nas kao Crkvu uči čitati povijest, razumijevati događaje, čuvati ih u svome srcu i povezivati darovima milosti. Ona na svijet donosi Isusa koji je Ključ povijesti. Njemu je dano “Davidovo prijestolje” kao simbol moći, da bi zemaljsku moć koja često u Bogu vidi protivnika, zamijenio služenjem. I nama, svojoj Crkvi, rekao je: “Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje” (Lk 22, 27). Samo se služenjem dolazi do susreta s Božjom mudrošću, što nam je naša nebeska Majka ostavila kao zalog, nazvavši sebe Službenicom Gospodnjom.

7. Draga braćo i sestre, kako ne biti radostan u ovakvome zajedništvu, u Crkvi koja se očituje u milosti, koja se odražava u ljepoti Blažene Djevice Marije! Crkva je zajedništvo ispunjeno poštivanjem otajstva Života. U Crkvi se sakramentalno obnavlja sklad između Boga i čovjeka, i to uviđanjem ljudske slabosti i grješnosti, odricanjem od zla i trajnom nesebičnom borbom protiv grijeha te prihvaćanjem Božjeg milosrđa koje dokida tjeskobu i strah.
Dok vas gledam, sabrane zajedno iz raznih dijelova života naše Nadbiskupije, iz župa svakoga dekanata, iz redovničkih zajednica, iz naših ustanova i pastoralnih stvarnosti, zahvaljujem Bogu za vas i za dar događaja Sinode. Svaki i svaka od vas je odgovor milosti u onome što činite i u onome što predstavljate. Vjerujem da će zasjedanja tijekom godine dana još više pridonijeti da svi vjernici otkriju i obnove istinu da je lijepo biti dio Crkve, dio naše Zagrebačke nadbiskupije.
Radujem se u tebi, Crkvo zagrebačka, što smijem kao vjernik i kao nadbiskup s tobom dijeliti Božje darove, ljudska pitanja, pastoralne uspjehe i dvojbe, strepnje povijesti i sigurnu nadu da je Bog s nama u svakome od onih nastojanja koja govore: Evo, Gospodine, tvojih službenika i službenica. Tu, draga braćo i sestre, započinje novost života koju svakom čovjeku Krist želi darovati u slobodi prihvaćanja njegove Riječi i obraćenja.
Radujem se u tebi, Crkvo zagrebačka, jer si svjedočila: svoju privrženost Bogu, pobožnost prema Presvetoj Bogorodici Mariji, snagu ustrajnosti po svojim svetim pastirima, među kojima sjaji lik blaženoga Alojzija Stepinca.
Radujem se u tebi, Crkvo zagrebačka, jer znam da si živa po nadahnućima Duha Svetoga u novim naraštajima.
Radujem se u tebi i s tobom! Amen.