Čitanja: Iz 43, 1-5; 1Pt 1, 3-9; Iv 15, 9-17;

Predraga braćo i sestre!

1. S velikom radošću pozdravljam sve vas okupljene u našoj Prvostolnici. Danas zahvaljujemo Gospodinu na daru neizmjerne duhovne radosti zbog đakonskog i svećeničkog ređenja koje slavimo.
Pozdravljam u prvom redu vas, dragi kandidati, za đakonat i prezbiterat. Ovdje ste okruženi Božjim narodom koji je danas ispunio našu katedralu molitvom i pjesmom. Radost ovoga trenutka dijele s vama vaši roditelji, braća i sestre te rodbina, koje srdačno pozdravljam. Njima zahvaljujem za pomoć i blizinu na vašem putu prema ređenju. U zajedništvu smo i s pokojnim članovima vaših obitelji, koji su nam sada, čvrsto vjerujemo, u radosti i molitvi veoma blizu.
Vi ste se, dragi ređenici, za ovaj događaj dugo i intenzivno pripremali. Vodili su vas i pratili vaši poglavari i odgojitelji u sjemeništima, ili u redovničkim zajednicama, te profesori na bogoslovnim fakultetima. Svima srdačno zahvaljujem. S vama se raduju vaši kolege bogoslovi, vaša redovnička braća, vaši župnici, ovdje nazočni svećenici, župe i zajednice kojima pripadate ili ste u njima pastoralno djelovali. Osobito su vam zahvalna djeca i mladi koji su vas susretali na svom životnom putu. Oni vam danas žele izraziti svoju ljubav, pitajući se o smislu i vrijednosti vašega izbora.
Moram priznati da sam i ja veoma zahvalan za ovaj dan. Među najvećim radostima koje Gospodin daje biskupu, nasljedniku apostola, jest mogućnost da polaganjem ruku i zazivom Duha Posvetitelja zaredi svetoj Crkvi Božjoj nove službenike.
U vjeri možemo posvjedočiti da je radost koja nam ispunja srca, živi i stvarni odjek Božje ljubavi. Ljubav je Božja među nama! Ta ispovijest vjere i to iskustvo kršćanskoga života što nas prate na našemu duhovnom i pastoralnom putu dobivaju danas, na ovom slavlju svetog ređenja, osobitu snagu i donose veliku radost.
Slavimo zajedno Božju ljubav koja po sakramentu Svetoga reda – ili bolje, po izlijevanju Duha Pedesetnice, po molitvi Crkve i polaganju biskupovih ruku, oblikuje danas u ovim kandidatima novo srce, đakonsko i prezbitersko srce koje na posve osobit način sudjeluje u svećeništvu Isusa Krista.
Draga braćo i sestre, neka nam Duh Sveti otkrije duboki smisao onoga što se ređenjem događa u dušama ovih kandidata. Neka nam vodilja bude Riječ Božja koju smo upravo čuli.
2. Prorok Izaija upućuje nam jednostavan i duboko ljudski poziv, toliko snažan da nas izravno stavlja pred otajstvo samoga Boga. Poziva nas da se ne bojimo, da otklonimo strah. I ne smijemo se bojati, ne treba nas biti strah kada nas Gospodin zaziva po imenu, kada nas priznaje vlastitom “svojinom”, kada nam uvijek i u svakom trenutku osigurava svoju nazočnost. Ni vatra ni voda ne mogu nas prestrašiti. Gospodin objašnjava zašto se ne trebamo bojati: “Jer ja sam Gospodin, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj”.
Dakako, nitko si od nas ne smije umišljati da ima zasluge pred Bogom. Ali ono što nas mora privući i zadiviti jest potpuna besplatnost Božje ljubavi prema nama, besplatnost koja blista poput bisera. “Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim”, stoga: “Ne boj se jer ja sam s tobom”.
Dragi kandidati, vi dobro znate da vam vaša služba – ne samo u izvanrednim okolnostima već i u onim jednostavnim, redovitim, rekao bih svakidašnjim – donosi oduševljenje, radost, utjehu, zadovoljstvo, ali neminovne su i poteškoće, kušnje, razočaranja, patnje. Možda ćete doživjeti trenutke u kojima će vam se učiniti kako vas preplavljuju bujice nerazumijevanja i odbacivanja, ili kako prolazite kroz opasnu vatru kušnja da posustanete duhom pred evanđeoskom radikalnošću, karakterističnom za one koji slijede Krista, ili da oslabi vaša vjernost prema prihvaćenim svetim obvezama svećeničkoga poziva. Ali, vi jako dobro znate, da vam Gospodin nikada neće uskratiti svoju ljubav. Ta je ljubav nepresušan, uvijek nov i obnavljajući izvor nade, koja ne umire i ne razočarava, nade o kojoj apostol Pavao kaže: “Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,5).
3. Prorok Izaija nam tako sugestivno i snažno govori o Božjoj ljubavi prema nama: “Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim”. A Isusove riječi učenicima otkrivaju nov, izvoran smisao tih riječi: “Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi”. Čini se da su riječi “Jer dragocjen si u mojim očima!”, iste one koje Otac od iskona ponavlja jedinorođenomu Sinu u kojemu je sva milina. I kao živi odjek i nastavak Očevih riječi, Isus Krist nastavlja izgovarati svakomu od nas: “Dragocjen si u mojim očima!”. Upravo zato Isusove riječi: “Ostanite u mojoj ljubavi!” ne uzimamo kao zapovijed, već kao poziv. Čini nam se kao da nam Isus upućuje molbu: “Ostanite u mojoj ljubavi!”, dopustite da vas volim, dopustite da vas prožme moja ljubav, da vas osvoji moje potpuno darivanje – “sve do kraja”, dopustite da vas privuče moje prijateljstvo. Isus je rekao: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam”.
U svojem se govoru Isus posebno zaustavlja na društvenoj dimenziji, na bratstvu, što potvrđuju i riječi: “Dragocjen si u mojim očima!” koje poprimaju obilježje osobnoga i društvenoga dobra. Promatrajući svu svoju braću i sestre – bez etničkih, kulturalnih, vjerskih i drugih predrasuda – pozvani smo ponoviti svakomu od njih: “Dragocjen si u mojim očima!”. Isus nas uči: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!”.
Predragi kandidati, sv. Augustin nas podsjeća da je svećenička služba officium amoris, ljubav koja zna dotaknuti srce svakoga čovjeka u njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti, a istodobno se zna proširiti na župnu zajednicu, biskupiju i cijelu Crkvu; na grad, domovinu i čitav svijet. Želim samo naglasiti da je temeljno i neotuđivo svojstvo ljubavi poštovanje drugoga: “Dragocjen si u mojim očima!”.
Kao subraća u svetom Redu, dionici i djelitelji istoga svećeništva, poslušajte upozorenje apostola Pavla: “Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem!” (Rim 12,10). Kao pastiri naroda Božjega, njegujte uvijek veliko poštovanje prema svim vjernicima, osobito prema siromašnima, bolesnima, nesretnima, napuštenima, kao i onima ranjena srca. Svi smo mi udovi istoga tijela Kristova i samo je jedan naš učitelj – Isus Krist. Sveti Augustin podsjeća: “Mi koji govorimo i vi koji slušate, prepoznajmo se kao vjerni učenici jedinog Učitelja” (Serm. 23,2).
4. U toj ljubavi Presvetoga Trojstva ukorijenjena je kršćanska nada. U njoj se naprestance hrani nada. Iznova je pred nama autoritativna i utješna Isusova riječ: “To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15,11). Poput vjernoga odjeka Isusovih riječi, poslušali smo radosni hvalospjev iz Prve Petrove poslanice.
Sveti Petar naglašava da je izvor naše nade Očevo milosrđe, ili bolje – njegova ljubav koja oprašta, ljubav koja nam je objavljena i darovana u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. I upravo smo snagom Kristova Uskrsnuća “ponovno rođeni”, kao što nastavlja apostol Petar: “Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje… Ta pak riječ je evanđelje koje vam je naviješteno” (1, 23-25).
Tako je u ovaj naš stari svijet, obilježen smrću i očajem, ušao novi život, otkupljen i otvoren svetosti, ušla je nova mogućnost za nadu. Nije riječ o bilo kakvoj nadi, već o “živoj nadi” o kojoj govori apostol Petar, o nadi koja je plod pobjede nad smrću po Isusovom Uskrsnuću. Stoga se od nas zahtijeva da ne živimo okrenuti prošlosti, već da s velikim povjerenjem usmjerimo pogled prema budućnosti, onoj budućnosti prema kojoj nas Isus snagom svojega Uskrsnuća usmjeruje, jer odabrani smo “za neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu”.
Ta nada budi i hrani radost srca. Nije to bilo kakva radost, već radost koja, usprkos činjenici što je kušana najrazličitijim poteškoćama i neizostavnim bolima života i službe, ostaje nepromijenjena, štoviše, može postati još dubljom, čišćom, snažnijom i neslomljivijom.
Predragi kandidati za đakonat i prezbiterat, dragi prijatelji, pozvani ste ponijeti Božju nadu u svijet, pozvani ste u život svagdašnjice unijeti nadu i radost koja dolazi od Boga i koju Bog želi darovati svima, kako bi svi mogli osjetiti Kristovu radost. Što ima ljepše od toga? Što može biti veće i ljepše od sudjelovanja u širenju Riječi života? Pozvani ste naviještati i svjedočiti nadu i radost. Poslani ste biti navjestitelji evanđelja, a nije li evanđelje radosna vijest?
Kako biste mogli biti navjestitelji nade i radosti u svijetu, koji je često ispunjen žalošću i negativnim nabojem, potrebno je da u vama gori evanđeoski plamen, da u sebi nosite radost Gospodina Isusa Krista. Samo tako ćete moći biti nositelji i širitelji Kristove radosti – dijeleći je svima, osobito ožalošćenima i onima bez nade.
5. Dragi ređenici, vi primate sveti Red đakonata i prezbiterata u godini kada se naša Crkva s posebnom zahvalnošću spominje desete obljetnice proglašenja blaženim našega Pastira kardinala Alojzija Stepinca. Ugledajte se u njegov kristalno blistav svetački lik kako biste mogli jasnije raspoznati poziv koji je Bog namijenio vama. Sa Stepinčeva groba u našoj katedrali, na kojem stoji uklesano njegovo biskupsko geslo: “In te, Domine, speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!”, trajno nam iz vječnosti dopire poruka nade. On je, oslonjen na Boga-nadu a protiv svake ljudske nade, nepoljuljane sigurnosti, smjelo i neustrašivo koračao putem života dok nije izvršio zadaću koju mu je Bog namijenio. Neka vam on uvijek bude uzor, pomoćnik i zagovornik.
Povjeravam vas zagovoru svetaca i blaženika naše Crkve, posebno blaženog Alojzija, te osobito snažnom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, Majke Crkve i Zvijezde nade kako bi vaša srca uvijek ostala duboko uronjena u izvor prave radosti i nepomućene nade. Amen.