Zagreb, (IKA) – “Svećenik danas” bila je tema izlaganja dr. Špire Marasovića na svećeničkoj rekolekciji u Zadru 13. listopada, a počela je molitvom krunice u sjemenišnoj kapeli koju je animirao dr. Marasović. Svećenik je po teološko dogmatskoj naravi konstanta i poznanica, no promijenilo se “danas”, rekao je predavač. Demokratsko društvo je dosad najpravednije, ali za katoličku vjeru nije i najpogodnije. “Istina i dobro se više ne određuju Božjim zakonom nego većinom glasova. Ako većina odluči da pobačaj nije ubojstvo i grijeh, onda i nije”, rekao je predavač dodavši da je posljedica toga opći relativizam. Kao što mogu birati stranku koja zastupa moje stavove i interese, tako biram i vjeru koja mi odgovara. To se ne mora činiti prelaskom iz jedne zajednice u drugu, nego selektivnim prihvaćanjem istine i morala, ostajući iz raznih formalnih razloga pripadnikom Crkve. Relativizira se moral i dogma, ljudi nešto vjeruju a nešto ne. “Demokracija ne priječi nikom ništa, pa ni Crkvi, otvara joj vrata djelovanja. Ali duh demokracije Crkvu i vjeru profanira i desakralizira. Demokracija omogućuje gradnju crkava, ali njen duh crkve pretvara u muzeje i koncertne dvorane; ona dopušta vjeronauk u školi, ali on se pretvara u nauk o religiji, bez kerigme; pomaže crkvene organizacije, ali ih pretvara u čisto socijalne ustanove, a svećenika u činovnika. Liturgija se svodi na dio lokalnog ili nacionalnog folklora. Proporcionalno s rastom društvene moći crkvene hijerarhije opada njihov stvarni ugled i autoritet unutar same Crkve”, upozorio je dr. Marasović.

Reakcija na profanaciju sakralnog te svođenje Crkve na hijerarhijsko administriranje umjesto na proročko svjedočenje pojava je malih zajednica. U tim okolnostima svećenik se treba postaviti razborito i mudro, a mudrost je dar Duha Svetoga kojim se razlikuje bitno od sporednog, rekao je predavač. Upozorio je na sliku idealnog svećenika koji se razumije u ovosvjetska i onosvjetska pitanja i stručnjak je za sve: istovremeno je vrhunski teoretičar i praktičar, filozof i teolog, nadzire građevinske radove, razumije se u sva područja umjetničkog stvaranja i politiku; vješt je u pedagoškom radu s djecom i starima, struka su mu tajna duše i vođenje gospodarstva. Nije istina da svećenik sve mora znati i moći. U novonastalim okolnostima svećenik se mora pomiriti s činjenicom da mnoge službe koje je dosad obavljao, snagom logike, struke i nadležnosti trebaju prijeći u druge ruke; vođenje crkvenog caritasa, školski vjeronauk, gradnja sakralnih zdanja, vođenje crkvenih financija treba prijeći u laičke ruke”, smatra dr. Marasović istaknuvši: “Za to nije potreban sveti red nego stručnost”. Predavač smatra napašću da svećenik svoj talent iskoristi mimo svećeničke službe kao kompenzaciju za izgubljeni duhovni smisao svog poslanja. “Uvijek su svećenici razvijali svoje talente i u znanosti, umjetnosti, politici. Ali to se zbivalo u okolnostima stabilnosti svećeničkog poziva, a ne krize njegova identiteta. Djelovanje Mihovila Pavlinovića i Ruđera Boškovića nije bila kompenzacija za izgubljeni svećenički identitet nego jedan od načina kako se svećenik sa svojim talentima stavio na raspolaganje zajednici kojih je u to vrijeme manjkalo među laicima. No u vrijeme krize svećeničkog identiteta bavljenje izvancrkvenim poslovima, i to profesionalno, može biti bijeg pred vlastitom svećeničkom nesigurnošću. Lako je pobjeći u profanu akciju ili ezoteričnu individualnu duhovnost, ali je teško ostati svećenik u sakralnom poslanju i na eklezijalnim širinama”, rekao je dr. Marasović. Istaknuo je da se svećenik ne definira promjenjivošću potrebe na duhovnom tržištu, nego nepromjenjivošću Božje objave. Promjenjivost potreba je prividna jer iza nje stoji čovjek, a on je i u svojoj promjenjivosti konstanta. “A osnovna ljudska konstanta je čovjekova potreba za Bogom. Izazov demokracije je u tome što omogućuje razne svetinje: slobodu, rodoljublje, pravdu, napredak, koje mogu poslužiti kao nadomjestak za gubitak Svetoga. Time se amputirano Sveto nadomješta protezom svetinje. Nisu ugroženi ni Sveto ni potreba za svetim; ugroženo je predanje Bogu, individualno ili kolektivno”, upozorio je dr. Marasović.