Zadar, (IKA) – Kako je bilo moguće da stablo koje ima dobre korijene (Europa kršćanskih korijena), samo u 20. st. donese toliko zlih plodova ljudskih stradanja i patnji, upitao je dr. Tonči Matulić u sklopu izlaganja “Pojava novog ateizma ili anti-teizma kao korak dalje od pomodnog agnosticizma u svjetlu sadašnjeg trenutka Crkve u Hrvata i hrvatske demokracije” o čemu je govorio na rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 13. travnja u dvorani Sjemeništa Zmajević u Zadru. “Nemamo nikakvih razloga sumnjati u kršćanske korijene Europe i dobro stablo koje rađa dobrim plodovima. No prema sudu ispravne savjesti imamo pravo i dužnost sumnjati u evanđeosku dosljednost i moralnu dobrotu postupaka mnogih sinova i kćeri Crkve u bližoj i daljoj povijesti. Taj bolni teološki rubikon prešao je blagopokojni papa Ivan Pavao II. nadahnut evanđeoskom porukom i duhom Drugoga vatikanskog koncila”, istaknuo je dr. Matulić dodavši da priznanje odgovornosti sinova i kćeri Crkve nije čin slabosti i kapitulacije, nego hrabrosti i iskrenosti koji pomaže učvršćenju vjere te izgrađuje u nama duh opreza i budnosti za sadašnjost i budućnost Crkve. Dr. Matulić je istaknuo potrebu pravog vjerničkog pozicioniranja u (post)modernitetu, opisavši značaj Drugoga Vatikanskog koncila po kojem su hrvatski katolici doživjeli pripadnost velikoj Božjoj obitelji i otvaranje svijetu koje je mnogima nadoknadilo nedostatak slobode u komunističkom režimu. Crkva se na Koncilu izjasnila o oblicima i korijenima ateizma te svom stavu prema njemu. No ateizam nije samo marksističko-komunističkih korijena; i znanstvena slika svijeta s vladavinom tehnike utječe na čovjekov odnos prema Bogu. “Stoga ne iznenađuje izjava Koncila koja skreće pozornost na odgovornost samih kršćana za pojavu ateizma. Ateizam je uzeo maha upravo u zemljama s bogatom kršćanskom tradicijom i kulturom”, upozorio je dr. Matulić, podsjećajući na izjave konstitucije Gaudium et spes da nastanku ateizma pogoduju i kršćani zanemarivanjem svog vjerskog odgoja, pogrešnim izlaganjem nauka i nedostacima svog života kojim pravo lice Boga više pokrivaju nego otkrivaju. Drugi vatikanski koncil ne osuđuje jednostrano svijet nego potiče katolike na dijalog i s ateistima. Dr. Matulić je podsjetio na izjave katoličkog intelektualca Željka Mardešića kako se nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj “od pustih ateista u doba komunizma nitko živ ne javlja za dijalog. Svi su preko noći nestali”. “Hrvatski problemi se ne mogu riješiti pozivanjem na odgovornost prijetvorno konvertiranih komunističkih ateista i agnostika, nego i preispitivanjem odgovornosti hrvatskih katolika koji, čini se, nisu dorasli izazovima povijesnog trenutka hrvatske države i naroda. Naslušali smo se kako se moderni razum odvojio od kršćanske vjere. No, jesmo li ikad pomislili da nas netko u ime razuma zapita: A zašto se vaša kršćanska vjera odvojila od razuma?” istaknuo je dr. Matulić, dodavši da je od tragičnosti spoznaje o odvajanju razuma od vjere još tragičnije odvajanje vjere od razuma. Posljedice prvog odvajanja ogledaju se u velikim ideologijama i ratnim strahotama 20. st., pošastima relativizma i nihilizma. Posljedice drugog odvajanja su povijesni primjeri antisvjedočanstva i sablazni od strane kćeri i sinova Crkve na što je upozorio i Ivan Pavao II. nadahnut Evanđeljem i Koncilom. “Vjera odvojena od razuma se povlači u privatnost bez bitnijeg utjecaja na odgoj društvene dimenzije čovjeka kao osobe. Kao takva ne doprinosi izgradnji političke i građanske kulture te odgoju za demokratske vrijednosti”, upozorio je dr. Matulić.
Aktualizirajući tu stvarnost u Hrvatskoj, dr. Matulić smatra da mediji trebaju pomnije voditi računa o odvajanju razuma od vjere, a “Crkva se treba mudro i razborito čuvati od još veće tragičnosti odvajanja vjere od razuma. Mediji su odgovorni prema povijesnoj Crkvi, a Crkva je odgovorna najprije prema Gospodinu, a onda prema medijima”. Govoreći o podijeljenoj odgovornosti u društvu, dr. Matulić se pozvao na izjavu pape Benedikta XVI. o nužnosti samokritike suvremenog doba, ali i kršćanstva, koje se mora propitkivati o svojoj vjernosti izvorima tj. evanđelju. “Moramo se temeljito i iskreno preispitati pred Gospodinom i pred ogledalom kršćanskih korijena Hrvatske što nam se to događa i kuda ide hrvatski narod; jer je vanjsko ljudsko djelovanje ukorijenjeno u nutarnjem djelovanju”, rekao je dr. Matulić, istaknuvši da mito, korupcija, kriminalno udruživanje, netransparentnost, sve preko veze, krutost, bahatost i megalomanija izlaze iz čovječjeg srca. “Borba protiv korupcije je znak istinskog evanđeoskog kairosa tj. prilike za obnavljanje poziva svim kćerima i sinovima Crkve na obraćenje. Ono što država i društvo nazivaju borbom protiv korupcije Crkva razumije kao ljudski napor da se država i društvo oslobode i očiste od uzroka i posljedica struktura grijeha, teološkim jezikom. Cjelovito ozdravljenje države i društva od uzroka i posljedica korupcije moguće je samo kroz istinsko oslobođenje i cjelovito ozdravljenje konkretne ljudske osobe. To se ozdravljenje i oslobođenje događa pomoću Kristove milosti, a to je najuzvišeniji i najdragocjeniji dar, kao dar otkupljenja”, poručio je dr. Matulić. Opisao je i okolnosti pet povijesnih prekretnica koje su doživjeli Hrvati katolici u zadnjih sto godina, živeći u pet različitih država i političkih uređenja. To sa sobom nosi brojne probleme osobne prilagodbe i društvene integracije. “Teško je povjerovati da čovjek kao pojedinac može normalno živjeti i ostati duhovno i moralno neokrznut od raznih utjecaja pet različitih državnih uređenja. Jednima je to bio kairos za učvršćivanje svog katoličkog predanja, a drugima za slabljenje ili napuštanje Crkve”, rekao je dr. Matulić, upozorivši da su se ideološke podjele uvukle u dušu hrvatskog čovjeka a narod je razjedinjen na regionalnoj, obiteljskoj i osobnoj razini. “Duhovna obnova hrvatskog naroda jedina je kadra osigurati kvalitetna i učinkovita sredstva za istinsko pomirenje među ljudima. Prava i istinska pomirba moguća je samo među ljudima a ne među ideologijama, jer su ideologije međusobno nepomirljive i isključive, a konkretni živi ljudi nose u sebi zlopamćenje, teret grijeha, dramu zločina, krvnoga i moralnoga protiv humanosti. U tome im jedino utjeha kršćanske vjere, njena bezuvjetna okrenutost konkretnom čovjeku i služenja njemu može pomoći. To je poslanje i istinski izazov za Crkvu u novim demokratskim prilikama života”, istaknuo je dr. Matulić.