Liturgijska čitanja: Hoš 11, 1.3-4.8-9; Ef 3, 8-12.14-19; Iv 19, 31-37

1. Obraćam se tebi, draga bogoslovska zajednico, na čelu s prečasnim gospodinom Rektorom i velečasnom gospodom poglavarima, a preko vas i svoj predragoj subraći u svećeništvu naše Nadbiskupije!
Želio sam danas biti baš u zajedništvu s vama, predragi bogoslovi, koji ste, zagledani u ideal Kristova svećeništva, svoje mlade živote usmjerili putem svećeničkoga poziva, koji nastojimo živjeti u raznim službama, osluškujući otkucaje Srca Boga ljubavi. Ovdje smo na znakovitome mjestu, rasadištu svećeničkih zvanja naše Nadbiskupije, zahvalni za darove koje smo primili u plodnim životima svećenika koje nam je Bog podario po nesebičnosti i žrtvi prijašnjih naraštaja te po otvorenosti vas, sadašnjih članova Bogoslovije. Ovdje smo danas na Svetkovinu koja ima posebno značenje za naše Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište.
Kao što smo naglasili u Proglasu za ovu Godinu, naša će “Nadbiskupija dati više poticaja za sustavno promicanje svećeničkih zvanja, uvijek imajući na umu da su naša sjemeništa i bogoslovije eminentna mjesta promocije zvanja te da su svećenička zvanja dar cijeloj Crkvi, plod osluškivanja i poslušnosti Bogu koja se tiče svih vjernika. U ovoj Godini mole svećenici, ali se moli sa svećenicima i za svećenike”.

2. S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja! – predivne su to riječi iz Knjige proroka Izaije. Danas, na početku Svećeničke godine, ovdje smo na izvoru spasenja, u euharistiji koja je događaj najveće radosti svijeta. Činimo to na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, na izvorištu Ljubavi Boga prema čovjeku, u otajstvu njegova dolaska na svijet te u otajstvu Križa i Vazma, u otajstvu po kojem želi ostati s nama do svršetka svijeta. Proboden Isusov bok u koji je zagledana Crkva vrelo je novih ljubavi, življenih u mnoštvu svećeničkih srdaca.
U svome pismu što ga je svećenicima uputio prije tri dana (16. lipnja 2009.) papa Benedikt XVI. navodi riječi svetog arškoga župnika, Ivana Marije Vianneya: “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”. U toj blizini se iščitava dar svećenika Crkvi i svijetu; onih koji svakoga dana u poniznosti i služenju, prianjajući uz Krista, svijetu donose Kristove riječi i djela. Dragi bogoslovi, dragi prezbiteri i đakoni, dopustimo da nas nakratko vode misli Svetoga Oca i približimo si ozračje u koje nas uvodi dok prekoračujemo prag Svećeničke godine.

3. Papa Benedikt polazi od zahvalnosti za apostolsku revnost, teškoće i skrivene predanosti iz kojih raste neumorno služenje. “Što reći o hrabroj vjernosti tolikih svećenika koji, uz poteškoće i nerazumijevanja, ostaju vjerni svomu pozivu: biti ‘prijateljima Krista’, koji ih je pozvao na osobit način, izabrao i poslao?” – pita Papa.
Ovo je Godina u kojoj će sjajnije zablistati svijetli primjeri svećeničke službe. U redovitosti življenja ne smiju se previdjeti primjeri koji nose težinu i ljepotu divnih iskustava što ih obilježuje snaga Isusova probodena boka i trnova kruna. Svećenici su često uključeni u trpljenja suosjećajući s bolima ljudi, dok i sami prolaze kušnje u svome pastoralnom radu.

U svemu što živimo kao Kristovi svećenici, čak i onda kada se svećeničko iskustvo nalazi zamagljeno grješnošću, treba ponovno otkriti veličinu Božjega dara. U tome daru želimo na osobit način istaknuti svećenike kao dar ljudima. Upravo je to u svojim razmišljanjima naglašavao sveti Ivan Marija Vianney. On je bio svjestan veličine svećeništva; znao je da po svetome redu, po ljudima u službi Crkve, Bog ostaje sakramentalno prisutan u svijetu. Od prvoga do zadnjega ljudskoga daha svećenik prati život čovjeka. Običavao je govoriti sveti Arški župnik: “Kad bismo dobro razumjeli što je svećenik na zemlji, umrli bismo: ne od straha, nego od ljubavi…”.

4. Svećenik, osobito onaj koji je u službi pojedine župe, pozvan je sve svoje energije posvetiti kršćanskoj formaciji povjerenoga mu naroda. Privrženost Kristovoj ljubavi vodi ga, u poslušnosti Božjoj volji, prema usklađivanju vlastitoga življenja i svetosti službe koja mu je povjerena. Taj sklad vodi ga do izvorišta koje se nalazi u euharistiji, do naviještanja evanđelja, molitvene predanosti, preko karitativnoga djelovanja, promičući suradnju s laicima, do odgojno-obrazovnoga rada i brige za kulturalna dobra i crkvenu imovinu. Taj sklad vodi ga prema raznim potrebama ljudi. To je moguće samo snagom poistovjećivanja osobnih težnja i svećeničke službe!
Svi mi dobro poznajemo vrijednost primjera. Ono što privlači vjernike i ono što postaje poticajem za prepoznavanje novih zvanja jest nedvojbeno svjedočanstvo svetosti konkretnih svećenika. Iz toga se primjera uči odnos prema Bogu, uči se molitva u ljepoti klanjanja i razmatranja Božje blizine. Liturgijska slavlja tada postaju ljepota izvanrednosti događaja koja redovitosti života daje snagu i smisao.
Ljubav prema euharistiji ražaruje sva područja zauzetosti u pastoralu, osobito brigu za one koji traže pomirenje s Bogom u sakramentu svete ispovijedi ili, kako bi rekao Arški župnik, za one “za kojima Bog trči, da bi mu se vratili”. Svećenici su pozvani ohrabrivati vjernike i uranjati ih u rijeku Božanskoga milosrđa. Primjer svetog Arškog župnika ponovno nam otkriva ljepotu našega kršćanskoga života u kojemu čujemo njegove molitvene riječi: “Bože moj, udijeli mi milost da te ljubim onoliko koliko je meni moguće ljubiti te.”
Iz istine da je Bog Ljubav koju proslavljamo, osobito u otajstvu Presvetog Srca Isusova, jasnije se vidi sve ono što ljubav nije; sve ono što priječi skladu življene tjelesnosti i svećeničke duše.

5. U življenju svoga prezbiterata, sveti Ivan Marija bio je učitelj svjedočanstvom triju evanđeoskih savjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti. U bogatstvu Ljubavi živio je materijalnu oskudnost, jer je znao da je sve što dobiva od materijalnih darova dano Crkvi, siromasima, siročadi, najugroženijim obiteljima. O njegovoj se čistoći uobičajilo govoriti da je sjajila u njegovu pogledu, dok se klanjao Isusu u otajstvu euharistije. U svoje je svećeništvo utjelovio i poslušnost, do oplakivanja vlastite neprikladnosti za službu koja mu je povjerena.
Tako živjeti moguće je samo snagom Duha Svetoga, snagom njegovih karizmi koje su uvijek nova snaga Crkve. U tome svećenici trebaju, kaže Benedikt XVI., prepoznavati one crkvene pokrete i zajednice koje žive vjerodostojnost Radosne vijesti u raznolikosti oblika.
Darovi koji se daju Crkvi, prihvaćeni u poniznosti i služenju, postaju dragocjenošću za sve vjernike koji su dionici istoga Kristova svećeništva, bilo u ministerijalnome, bilo u zajedničkome svećeništvu.

Iz Kristove ljubavi proistječe i zajedništvo među svećenicima, kako među prezbiterima, tako i između prezbitera i biskupa. To zajedništvo valja u kršćanskoj maštovitosti neprestano ostvarivati u raznim konkretnim oblicima svećeničkoga bratstva i blizine u radostima kao i u poteškoćama.
Draga braćo, imamo toliko divnih primjera u našoj Nadbiskupiji, među kojima ne smijemo zaboraviti svjedočanstva svećeničkoga zajedništva u vremenima progonstva naše Crkve, kada su svećenici živjeli blizinu s bl. Alojzijem Stepincem. To je zajedništvo istinski odgovor Božjoj ljubavi do mjere tamnica i žrtve za druge. Mi danas ubiremo plodove njihovoga svjedočanstva i njihovih života, koji su se sjedinili s Isusovim probodenim Srcem. S kolikom su samo kršćanskom vedrinom nosili najteži teret, uzajamno si pomažući!

6. Predraga subraćo, sveti Pavao u Poslanici Efežanima ocrtava dinamiku Božje objave iz koje zrači duh svećeništva i crkvenosti. Na prvome je mjestu stav poniznosti i malenosti. On sebe smatra “najmanjim od svih”. Prepoznaje što mu je činiti: biti blagovjesnikom, osvijetliti rasporedbu Otajstava, po Crkvi obznaniti Božju mudrost. U tome se očituje trostrukost područja svećeničkog djelovanja: naviještanja, liturgije i bratske ljubavi u Crkvi.
Ono što nosi njegovu službu jest “pouzdanje u vjeri”, što ga čini slobodnim. Za naše je vrijeme presudna ta sloboda u Kristu, u kojemu imamo slobodan pristup. Vjernik, a posebno svećenik, ne djeluje iz straha, nego iz slobode u Kristu po kome pristupamo Bogu. U tome daru slobodnoga pristupa rađa se klanjanje. Naša sloboda ne temelji se na našoj snazi, nego se jačamo u snazi Duha za unutarnjega čovjeka. Samo ukorijenjenost u ljubavi može spoznati nadspoznatljivu ljubav koja se objavila na Križu i u Uskrsnuću. Svećenik je prepoznatljiv samo ako dopusti da Krist prebiva u njegovu srcu.
Kao što je Sveti Otac povjerio ovu Svećeničku godinu Blaženoj Djevici Mariji, i ja molim njezin zagovor, da bismo kao svećenici, nadahnuti njenim poniznim darivanjem, znali svoje živote u potpunosti prinijeti Kristu i Crkvi, živeći zajedništvo ljubavi, kao navjestitelji nade i pomirenja.
Još jedanput sve potičem da se uključe u raznovrsnost događanja koja smo najavili Proglasom, prema većim tematskim cjelinama: svećenička duhovnost i identitet; svećeničko i crkveno zajedništvo; svećeničko hodočašće; molitva za zvanja; razni simpoziji i forumi.
Svima vama i svim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije želim blagoslovljenu Svećeničku godinu i radost u svećeničkoj službi.
Amen.