Zagreb, (IKA) – U organizaciji Instituta za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga društva crkvenih glazbenika 12. i 13. travnja u Zagrebu održani su Dani crkvene glazbe na temu “Musica sacra – sredstvo evangelizacije”. Predstojnik Instituta za crkvenu glazbu prof. mr. art. Miroslav Martinjak u pozdravu je istaknuo kako je odabrana tema ne samo zanimljiva, već i široka, jer premda se svaki dan i crkveni glazbenici susreću s tim naglaskom evangelizacije, možda nisu svjesni da svaki dan čine djelo evangelizacije preko svoga pjevanja, pouka, rada s mladima. Ako crkveni glazbenik savjesno i marljivo obavlja svoju dužnost, vrši poseban vid evangelizacije, možda onaj najljepši vid, a to je radosno naviještanje evanđelja pjesmom: zanosnom, inspiriranom i vjerom prožetom, istaknuo je mo. je Martinjak.
Uvodno izlaganje na temu “Musica sacra – sredstvo evangelizacije” održala je dr. Katarina Koprek, istaknuvši kako je od početaka Crkve glazba imala veliku ulogu u životu zajednice. Na početku se usredotočila na sam pojam “sveta glazba”. U literaturi nakon II. vatikanskog sabora razlikuje se sveta glazba, duhovna glazba, liturgijska glazba. Riječ je o izrazima koji su na prvi pogled vrlo slični, ali sadrže međusobno vrlo različita značenja, premda se često miješaju i koriste u jednoznačnom smislu. Tako je sveta glazba, prema naputku Kongregacije za bogoštovlje, ona koja se nadahnjuje na tekstovima Svetog pisma ili liturgije ili koja doziva u pamet Boga, BDM, svece ili Crkvu. Glazbena literatura izražena osjećajima koji su bar i općenito religiozni može biti nazvana duhovnom glazbom. No, duhovna glazba nije predviđena za liturgiju, ona može naći mjesto u Crkvi, ali izvan liturgijskih slavlja, kao i pjesme modernih kantautora čija je uporaba pogrešno ušla u liturgijsko slavlje. Duhovna glazba nije ni sveta, ni liturgijska, dok je sveta glazba duhovna, ali ne i automatski i liturgijska. Ona to može postati funkcionalnim svojstvima, jer jedino liturgijska glazba posjeduje kako preduvjete, tako i prikladna obilježja za izvođenje u liturgiji. Sveta glazba će biti to svetija što se više poveže s liturgijskim činom. Liturgijska glazba je ona sveta glazba koja se može konkretno uvrštavati u bogoštovlje, jer osim neophodne svetosti posjeduje i obilježja funkcionalnosti, kao što su: neophodan službeni liturgijski tekst, specifična pripadnost, tj. precizna podudarnost između onoga što se izvodi i obreda koji se slavi, te liturgijskog vremena koji se slavi. Naposljetku, obilježje su joj prihvatljive dimenzije skladbi, njihova stvarna izvodljivost, njihova sposobnost da budu shvaćene i da budu zaista učinkovite na duhovnom području kako se ne bi pretvorile u koncert, glazbeni moment sam za sebe, u kojemu narod ne može sudjelovati, ili još gore ne može ga razumjeti, istaknula je dr. Koprek.
Predavanje “Kako pastoralne radnike učiniti osjetljivima za liturgijsku glazbu” održao je mr. Žarko Relota, OFMConv. Otvoreno je istaknuo probleme koje na ovom području primjećuje. Konstatirao je, da valja nekoga, a i nešto mijenjati, i liturgijsku glazbu i voditelje zborova i pastoralne djelatnike, ili barem valja mijenjati odnos jednih prema drugima, s tim da sve zainteresirane strane budu spremne na to. Možda je moguće donekle ublažiti elemente liturgijske glazbe, kako bi to pomoglo pastoralnim djelatnicima da postanu osjetljivijima za crkvenu glazbu. Ako polazimo od činjenice da je glazba jedan od najuspješnijih načina da se okupljene vjernike potakne na aktivno sudjelovanje u liturgiji, onda moramo tražiti oblike pjevanja koji neće povrijediti to načelo a istodobno će animirati našu crkvenu zajednicu, istaknuo je mr. Relota. Jednako tako, ako se prihvati činjenica da glazba stvara zajednicu, te pridonosi blagdanskom ozračju i raspoloženju, onda treba tražiti oblike glazbe koji će to uistinu ostvariti. Ističući probleme, Relota je na prvom mjestu istaknuo nedovoljnu poučenost svih zainteresiranih strana o liturgiji, o crkvenoj glazbi za liturgiju, te važnosti sudjelovanja cjelokupne zajednice u liturgijskom slavlju, te konstantnu potrebu pojedinih crkvenih glazbenika da od crkve naprave koncertne dvorane. Naglasio je kako pastoralni djelatnici znaju da bez glazbe nema slavlja, da je ona i kulturološki duboko ukorijenjena u dušama naših vjernika, pa je stoga potrebno stupnjevito odgajati da svaka glazba nije glazba za liturgiju. Svjestan da ima i pastoralnih djelatnika koji nisu dovoljno educirani s obzirom na liturgijsku glazbu, istaknuo je kako se ipak ne može prihvatiti činjenica da se često u glazbenim elementima liturgijske čine pretvara u privatne čine i da se često zaboravlja da su liturgijski čini službeno bogoštovlje Crkve te svih vjernika okupljenih oko predvoditelja slavlja sa željom da se svi zajedno okupe oko osobe Isusa Krista. Na kraju predavanja dao je nekoliko konkretnih prijedloga, koji bi mogli poboljšati sadašnju situaciju. Tako je istaknuo da bi bilo dobro kontaktirati župnike, da pokušaju okupiti pjevače i održati im seminar ili predavanje o tome što je to liturgijska glazba, a što glazba za liturgiju i koja je njezina uloga u liturgijskom slavlju. Pri tome treba voditi računa da se ne povrijedi niti jedan crkveni zbor, odnosno osobe koje su se drage volje uključile u animacije misa, bez poznavanja liturgijske glazbe. Nadalje, predlaže da se u prigodi blagdana sv. Cecilije ili blagdana zaštitnika župe u župnim zajednicama organizira koncert liturgijskih pjesama kojim bi se pokazalo kako bi se one mogle pjevati. Potom je istaknuo potrebu poticanja unutar župne zajednice osnivanje liturgijske zajednice, koja bi se među ostalim bavila proučavanjem i njegovanjem liturgijske glazbe, te da se organizira natjecanje zborova koji njeguju liturgijsku glazbu ili neki takav oblik popularizacije liturgijske glazbe barem s istim publicitetom kakav uživa Zlatna harfa ili Uskrs fest. Na kraju je predložio da se pokuša privoljeti tajništvo Teološko-pastoralnog tjedna kako bi tema nekih od sljedećih bila upravo liturgijska glazba, te se tako senzibiliralo pastoralne djelatnike za tu temu. Kao posljednji prijedlog istaknuo je kontaktiranje autorsko-uredničkih timova za vjeronaučne udžbenike s ciljem uvrštavanja liturgijske glazbe i pjesama u udžbenike i vježbenice i za svaku godinu.
O temi “Kako pomiriti zahtjeve Koncila i zahtjeve vremena glede crkvene glazbe” govorio je zatim prof. dr. Josip Gregur, SDB. Na početku je podsjetio da je liturgija dijalog: Božji nagovor i ljudski odgovor. Bog je u liturgiji svakako na prvome mjestu, što je važno istaknuti da ne bismo upadali u zamku sebeljublja i Boga svodili na mjeru čovjeka, umjesto čovjeka formirali po mjeri Boga. Iz tog razloga liturgija ne može biti predmet spontanih emocija i osobnih želja. Nadalje, čovjek je ne samo sudionik već i subjekt toga liturgijskog dijaloga između Boga i čovjeka. Zbog toga nije samo legitimno, već i bitno da on u liturgiji prepoznaje svoj identitet, da može unijeti sama sebe, svoju osobnost, svoja izražajna sredstva. Bogu je u interesu da čovjek daje svoj autentičan odgovor i ostvari svoju liturgijsku subjektivnost. Duh liturgije, dakle, iziskuje da se crkvena glazba usmjeri prema mogućnostima i potrebama današnjega čovjeka. Dr. Gregur pokušao je kroz sedam načela odgovoriti na pitanje iz samog naslova predavanja u sedam točaka: budući da je crkvena glazba “službenica”, potrebno je poznavati duh liturgije; smisao liturgije je slava Božja, crkvena glazba je izraz te slave i stoga se odlikuje ozbiljnošću i kvalitetom; slava Božja ostvaruje se u spasenju čovjeka, crkvena glazba je po mjeri čovjeka; crkvena glazba je duhovna po duhu izvedbe; liturgijska služba i glazbeno sudjelovanje iziskuju formaciju; glazba je predanje vjere. Na kraju je istaknuo da je kvaliteta liturgije dostojna Božjeg misterija, briga o kvaliteti je briga i poštovanje prema čovjeku, jer u svijetu jeftine ponude koja čovjeka degradira u konzumenta u kvaliteti on prepoznaje poštovanje i ljubav. Ljubav traži da za slavu Božju dajemo ono što je najbolje. Predavanje je završio citiranjem riječi poznatog liturgičara iz Graza Philippa Harnoncourta, koji je rekao kako se po crkvenom pjevanju prepoznaje, komu vjeruju vjernici, zašto vjeruju i kako vjeruju. Kome? Onome koji je donio radosnu vijest, Crkva koja ne pjeva nije radosna, ne privlači, pogotovo ne mlade. Zašto pjeva? Zato jer je pozvana na gozbu Jaganjčevu. I naposljetku: kako pjeva? Prožeta duhom svetim koji čovjeka oduševljava da slavi Boga.
Dr. sc. Danijel Labaš obradio je temu “Kako evangelizirati kroz medije”. Na početku predavanja izborom dijelova knjige Andreasa Englischa “Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle” praktično je pokazao kako mediji zapravo funkcioniranju. Stoga je istaknuo kako je važno da onaj tko želi evangelizirati preko medija, mora i poznavati svijet medija. No, važno je i znati koju sliku o sebi ima današnji čovjek, i o slici koju o njemu danas nameću mediji. Istaknuo je mane današnjih medija, te upitao moraju li i katolički mediji podilaziti svojoj publici, tj. dodvoravati se niskim porivima svoje publike. Je li potrebno u evangelizaciji odreći se dužih tekstova, analiza, komentara, upitao je Labaš. Svijet je pun komercijalnih medija, oni ne pridonose puno tradicionalnim oblicima stvaralaštva. Medije ne zanima književnost, klasična umjetnost, ne zanima ih ni Bog ni vjera, zanima ih površnost. Medijima nije cilj obrazovati građane, nego proizvoditi potrošače, sve se veže uz potrošnju. Vrijednosti su danas egoizam, gramzljivost, konformizam, svi idu za slavom, novcem i olakim rješenjima. Neke kategorije stanovništva premalo su zastupljene: nema djece, staraca, intelektualaca, radnika, nema sirotinje, istaknuo je Labaš. Na kraju predavanja postavio je pitanje mjesta publike u začaranom krugu medija. Podsjetio je na važnu ulogu upravo publike te izrazio žaljenje da ne postoji udruga za zaštitu korisnika medija.
Prof. Martinjak predavanje “Kako crkvenoj glazbi vratiti dostojanstvo i kršćansku simboliku” popratio je s više zvučnih zapisa. Istaknuo je kako crkvenu glazbu ne možemo promatrati kao samu za sebe, kao neku posebnu umjetnost, već uvijek u korelaciji s liturgijom. Često se doživi da jednostavna skladba s malim dodacima izvedena ima nevjerojatnu snagu, nasuprot ponekad gromoglasnom pjevanju koje ljude neće uvijek oduševiti. Podsjetio je i na hijerarhijsku i vjersku odgovornost da glazba koja se izvodi u crkvi mora imati svoje kriterije. Stoga je istaknuo veliku ulogu i potrebu osnivanja (nad)biskupskih ureda za crkvenu glazbu.
O temi “Crkveni glazbenik-propovjednik” govorio je Alojzije Prosoli. Predstavio je “Dvigrad festival”. Riječ je o međunarodnom festivalu rane glazbe – sakralne i svjetovne, jedinstven te vrste u nas. Koncerti se održavaju u Dvigradu i drugim istarskim mjestima, utemeljen 2003., a festival želi staviti poseban naglasak na promoviranje hrvatske glazbe.
U tijeku Dana crkvene glazbe svoj rad predstavili su studenti Instituta za crkvenu glazbu. Tako su studenti glasovira 3. i 4. godine koncert održali na KBF-u, a studenti orgulja svih godina studija u crkvi Sv. Franje, dok su studenti-članovi Mješovitoga zbora Instituta za crkvenu glazbu predstavili CD “Psallite Deo nostro”. Također je predstavljena izložba “Tragom zbirke Algarotti”, kao i projekt Hrvatskoga društva crkvenih skladatelja.