SVETA GODINA: PAPA SREDIŠNJA FIGURA

Sveta godina koja je u tijeku sa svojim mnogobrojnim sadržajima već je do sada pobudila veliko zanimanje kako samih vjernika tako i cjelokupne svjetske javnosti. Znatni prinos u tom su smislu dali mediji koji prate njeno odvijanje, a već se počinju pojavljivati i prvi komentari međubilance Velikoga jubileja.
Osim velikih i nadasve značajnih hodočašća pape Ivana Pavla II. u Svetu zemlju, te njegovih brojnih nastupa u sklopu proslava Svete godine, promatrači se bave osobito nekim statističkim podacima. Tako se procjenjuje da u Rimu, u koji svakodnevno pristižu mase hodočasnika, vjernici u Vječnome gradu imaju prigodu sudjelovati u oko 60.000 susreta dnevno. U središnja velika okupljanja spadaju one priredbe koje okupljaju više stotina tisuća sudionika u bogoslužjima, a samo na Papinim audijencijama srijedom redovito je nazočno oko 40.000 ljudi. Tome se pridružuju i mnoge druge priredbe iz programa proslave pa se rijeke hodočasnika redovito mogu uputiti na najrazličitije skupove, te im se može ponuditi različite sadržaje. Takav, već do sada, velik uspjeh Svete Godine ima jednoga oca: papu Ivana Pavla II.
Papa je, doduše, do sada zbog zdravstvenih razloga propustio jednom biti nazočan na predviđenome slavlju. On na većini bogoslužja ne sudjeluje ili ako sudjeluje onda se na njima pojavi kratko, obično pri kraju, kako bi uputio pozdravne riječi i blagoslov. Ipak, njegova privlačnost masama hodočasnika, i usprkos njegove tjelesne istrošenosti, vrlo je snažna. U takav prijem Pape kod hodočasničkog mnoštva ali i općenito u svjetskim razmjerima uklapa se njegova nazočnost u medijima, primjerice ona pri otvaranju Svetih vrata, zatim, već sada označenoj kao povijesnoj, Molitvi za oproštenje 12. ožujka te prigodom, kako ga neki označuju, “senzacionalnog” hodočašća u Svetu zemlju. Sve je to pridonijelo da Ivan Pavao II. danas bude središnja osoba ne samo Svete godine, već i u svjetskim razmjerima. Posebice se to pokazalo za vrijeme proslave njegova 80. rođendana 18. svibnja, kada se oko njega okupio čitav svijet, ne samo katolički i kršćanski, nego politički, kulturni i vjerski.
Drukčije od proslave dočeka 2000. godine sa svim popratnim manifestacijama, koje su nakon Silvestrova netragom nestale, izgleda da Papi uspijeva događaj tisućljeća pretočiti u značajna i uspješna događanja tijekom cijele godine. Pa i skeptici o proslavama Svete godine u Vatikanu u međuvremenu priznaju da su pritom dani važni sadržajni naglasci. U takve naglaske ubraja se, kako ga neki nazivaju, “tvrdoglavo” Papino inzistiranje na optuštanju dugova najsiromašnijim zemljama – što je tradicija proizišla iz biblijskih proslava “svete godine”, a što se sve više uvažava i u političkim i gospodarskim krugovima.
Nadalje, Papi je uspjelo po prvi put Svetu godinu povezati s ekumenskim slavljima: počevši od ekumenskog otvaranja Svetih vratiju u Sv. Pavlu izvan zidina pa sve do zajedničke proslave Spomena mučenika u Koloseju, na kojemu su sudjelovali čak i predstavnici reformiranih crkava koje, zbog katoličkog nauka o oprostu, inače izbjegavaju zajedničke proslave u Jubilejskoj godini.
U svojim nakanama Papa je ponovno posegnuo za kristocentričnim naglascima iz prve godine svoga pontifikata te istovremeno 2000-noj crkvenoj povijesti dao smisao spasenjskog vremena. Njegova je želja da u milenijskome prijelazu naznači novo doba u kojemu neće biti totalitarnih sustava i svjetskih ratova, te da ljudi iz tih iskustava crpe pouku za novo stoljeće.
Tisućgodišnje razdoblje crkvenog nejedinstva konačno treba prestati i zato treba tražiti putove kršćanskoga jedinstva. U tom smislu Papa je neumoran poticatelj i trežitelj načina jedinstva svih kršćana. Konačno, dvotisućnu povijest kršćansko-židovskih neprijateljstava treba dovesti do sretnoga završetka te u novu eru uvesti dijalog između svih religija i naroda. Papa ostavlja snažan dojam, ali i dokaze, da u ovoj tako značajnoj godini gornje nakane od povijesnoga značenja smatra i svojom vlastitom misijom, te da ih želi dovesti do zavšetka, kolikogod je to moguće.
Promatrači procjenju da se od tih velikih ciljeva u ovih pola godine Velikoga jubileja nešto manje jasno vide perspektive za budućnost. Prije svega za Katoličku crkvu kojoj, kako neki primjećuju, nedostaje dovoljno snažnih i nosivih vizija. Papa je s obzirom na II. vatikanski konceli rekao kako će on biti aktualan još dugo u trećem tisućljeću, a sada da je “vrijeme žetve” onoga što je posijano na koncilu. Jedno od pitanja koja će u budućnosti, kad je ekumenizam u pitanju, trebati rješavati s velikom pomnjom jest i pitanje shvaćanje papinske skužbe. U tom pravcu sam je Papa dao neke inicijative, ali još se očekuju stajališta velikih kršćanskih Crkava. Papa, međutim, misli da se na tom polju napreduje presporo.
Što milijunske mase hodočasnika smatraju važnim u Papinim poticajima na kraju jedng i početku novog tisućljeća teško je reći, no mnogima je “doživljaj Rima i Svjetske crkve” kao i osobna pobožnost u prvome planu. U mnogim pak priredbama Svete godine do izražaja dolaze brojne i najrazličitije kulturalne hodočasničke tradicije, a, kako se i očekivalo, najbrojniji su hodočasnici iz talijanskih biskupija. Gotovo da ne postoji biskupija koja nije organizirala hodočašće u Vječni grad ili pak u neko pokrajinsko hodočasničko mjesto. Tako pojedine biskupije, posebice iz južne Italije, na hodočašća dovode i do 15.000 hodočasnika.
Nešto su skromnije hodočasničke grupe iz Poljske (govori se o tisućama i stotinama hodočasnika), pri čemu je za Poljake u Rimu bilo organizirano i više nacionalnih susreta, prijmerice onaj pri proglašenju svetom Faustyine Kowalske 30. travnja, pa i proslava Papina rođendana, te nacionalno hodočašće početkom lipnja. Hodočasnici, međutim, pristižu i iz najudaljenijih zemalja poput Meksika, Filipina, a začuđujuće velik je i broj hodočasnika iz Njemačke. I brojne su biskupije iz Hrvatske te BiH organizirale vlastita hodočašća u Rim, a hodočastile su i brojne zajednica iz Hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta.
Kao uspješna su se u Svetoj godini pokazala i slavlja priređena prema starosnim ili grupacijama pojedinih zanimanja. Radilo se o djeci, bolničkom osoblju ili policajcima, novinarima ili radnicima – u Rim su uvijek hodočastile mase vjernika. Pritom su, osim molitvenih i liturgijskih susreta, priređeni i brojni stručni skupovim. Tako je Sveta godina već do sada pokazala kako kroz Sveta vrata ustvari prolazi jedinstvenija Svjetska crkva. (tš)

2