“L#!osservatore romano” 29. kolovoza objavljuje “Poslovnik za provjeravanje nauka” što ga je predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger potpisao 29. lipnja, nakon što je to Sveti Otac odobrio u posebnoj audijenciji 30. svibnja 1997. Objavljujemo naš prijevod samoga Poslovnika kao i uvodnog pojašnjenja što ga je priložila ista Kongregacija.

Kongregacija za nauk vjere

POJAŠNJENJE UZ POSLOVNIK ZA PROVJERAVANJE NAUKA

Izradba POSLOVNIKA ZA PROVJERAVANJE NAUKA je bezuvjetna potreba ustanove kakva je Kongregacija za nauk vjere koja je ustanovljena upravo za ispitivanje “spisa i mišljenja koji izgledaju suprotni i opasni za ispravnu vjeru” (Pastor bonus, 51). Takvo, naime, ispitivanje, da ne bude prepušteno proizvoljnosti ili beskrajnim raspravama, treba slijediti određeni postupak, svima poznat i potvrđen od crkvene vlasti. Tako se s jedne strane poštuju prava i dužnosti samoga pisca, a s druge strane pravo cijelog Božjeg naroda “primati poruku Evanđelja u njezinoj čistoći i neokrnjenosti” (Ondje, 1).
U tom je smjeru već godine 1971. obnovljena Kongregacija za nauk vjere bila pripremila Poslovnik za provjeravanje nauka. Nakon 25 godina iskustva ipak je, vodeći računa o brojnim primjedbama koje je ovaj ured dobio, odlučeno pripremiti novi poslovnik koji bi bolje odgovarao sadašnjim zahtjevima.
Ovdje ističemo značajke obnovljenog spisa:

1) Uloga mjesnog ordinarija i drugih biskupa
Poslovnik predviđa pravovremeno i trajno izvješćivanje vlastitog ordinarija, svih ordinarija kojih se to tiče, biskupskih konferencija, također drugih ureda Svete Stolice. Predviđa se da vlastiti ordinarij potrebnim rasuđivanjem i mogućim razjašnjenjima zaključi slučaj, u slučaju da je Kongregacija prosudila da je njezin ured “već izvršio dovoljno ispitivanja” (Članak 7). U cijelom Poslovniku vlastiti piščev ordinarij posreduje između njega i Kongregacije. U redovitom postupku ordinarij je ne samo izvješćen, nego je i pozvan na sastanak Savjetničkog vijeća, s izravnom odgovornošću tako da “ne može poslati zamjenika” (Članak 12). Sam ordinarij pozvan je usmeno i pismeno Savjetničkom vijeću izložiti vlastito mišljenje (Članak 12), kao što je pozvan zajedno s pismenim odgovorom samoga pisca dostaviti Kongregaciji i vlastito mišljenje (Članak 17). Ordinarijeva je uloga važna i u hitnom postupku. Ne samo da je izvješćen, nego ostaje posrednikom između Svete Stolice i pisma (Članak 26. i 27.).

2) Jamstva za piščevu obranu
Takva su jamstva bez sumnje bila dovoljna i u do sada važećemu postupku. Ali su ovdje značajno proširena, također zbog usklađenja s pojačanom osjetljivošću suvremenoga mnijenja glede takvih postupaka. Sa strane Kongregacije postupak koji se pokreće ima tako brojne i tako složene dionice, da zahtijeva dugo vrijeme i uključivanje tolikih osoba, tako da se postupak ne može optužiti kao užurbani ili površni. Predviđeni su, također ponovljeni, zahvati znanstvenika, stručnjaka, Savjetničkog vijeća, ordinarija, redovite kongregacijske sjednice i samog Svetog Oca. Piscu je, štoviše, zajamčeno imenovanje njegova izvjestitelja (relator pro auctore) kao i nazočnost jednoga savjetnika od njegova povjerenja. Istina je da toga izvjestitelja imenuje Kongregacija, ali to biva ukoliko još traje istražni dio postupka. Kongregacija, naime, samo nastoji bolje shvatiti piščevo mišljenje, bez da bi, do tada, odlučila nastaviti postupak. Treba također istaknuti da pisac uživa pravo nazočnosti i pomoći svojega ordinarija u svim razdobljima predviđenog postupka. Napokon se autor, zajedno sa svojim savjetnikom, prosudi li se to prikladnim, može također za razglabanje svoga slučaja sastati s nekim izaslanicima same Kongregacije.
Jamstva za ozbiljnost prosuđivanja opstaju i u slučaju kad treba primijeniti hitni postupak. Ne samo da uvijek sve spise ispituju različite i nezavisne ustanove, nego je također i u takav postupak uključen ordinarij te pisac uvijek ima mogućnost rastumačiti i možda ispraviti svoje tvrdnje. Točno je da u tom slučaju nije predviđen “relator pro auctore”, ali taj se hitni postupak primjenjuje samo kad je riječ o spisu koji je “očito i sigurno zabludan”, gdje nije u pitanju kako ga protumačiti; također kad razglašenje, odnosno širenje takva spisa “može uroditi ili već urađa teškom štetom za vjernike” (Članak 23).

3) Poštivanje općeg i vlastitog prava

Poslovnik zaista nije brzi i lakši put za crkvenu vlast, na štetu odredbi Zakonika kanonskoga prava glede stegovnih i kaznenih postupaka. Tu je, zapravo, riječ o vlastitim odredbama same Kongregacije koje određuju pretpostavke da bi se možda moglo pristupiti poduzimanju stegovnih i kaznenih mjera. Navedene odredbe odnose se, zapravo, na provjeravanje nauka, a ne na stegovne i kaznene mjere koje treba poduzeti niti na odgovarajuće postupke. Općenito se može reći da je riječ o postupcima ne protiv Zakonika, nego osim onih u Zakoniku, ti su postupci predviđeni upravo zbog osjetljivosti vjerskih pitanja i radi jamstva piscu čiji se spisi ispituju.
Tu je potrebno točnije određenje glede članka 28. ovoga Poslovnika. Kad je riječ o sankcijama, određeno je da u slučajevima prijestupa krivovjerja, otpada ili raskola, Kongregacija može pristupiti proglašenju kazne latae sententiae u koju dotični upada, te je isključena mogućnost priziva protiv takve izjave. Doista, proglašenje kazne je sudački, a ne učiteljski. Ali, ne može se nijekati da je u tom slučaju riječ o proglašenju kazne u koju je dotični već upao, uzevši u obzir unutrašnju vezu s naukovnom prosudbom, i uslijed pozornog ispitivanja nauka, prema postupku što ga predviđa taj poslovnik. Štoviše, postupak predviđa izravni zahvat Svetoga Oca, jer se njegova potvrda i njegov pristanak traži na različitim dionicama toga puta. Poslovnik predviđa da zaključci provjeravanja dotičnoga nauka budu predloženi samom Svetom Ocu. U tom sklopu bio bi sasvim neopravdani juridički formalizam odvajati Kongregacijske zaključke o piščevom nauku, koji su utvrdili da je pisac krivovjernik, ili otpadnik ili raskolnik te čak odbija podložiti se sudu Crkve, od proglasa izopćenja (ex komunikacije) s pokretanjem kaznenoga postupka prema odredbama što ih predviđa Zakonik, ili prihvatiti mogućnost priziva. To bi nadasve značilo opasnost na neodređeno vrijeme odlagati rješenje hitnog i ozbiljnog pitanja. U tom se smislu lako shvaća odredba članka 28, jedini izuzetak od općeg prava koji Poslovnik predviđa. Uostalom, ako Kongregacija naumi pristupiti stegovnim ili kaznenim mjerama, ona slijedi kako opće, tako i vlastito pravo. U tom sklopu nalazimo i tumačenje posebne potvrde koju je Sveti Otac dao člancima 28. i 29. ovoga Poslovnika, kao i ograničenja kako glede postupka za proglašenje kazne latae sententiae, tako glede isključenja priziva protiv takva proglašenja.
Na kraju se može utvrditi da Poslovnik predstavlja značajni i vrijedni napor za usklađivanje nezaobilaznih zahtjeva zaštite i promicanja vjere s poštivanjem vjernikovih prava: prvi ne mogu važiti na štetu drugih. I ti zahtjevi i ta prava odgovaraju istini, objektivno se ne sukobljavaju te trebaju biti sačuvane koliko je god moguće.

Kongregacija za nauk vjere

POSLOVNIK ZA PROVJERAVANJE NAUKA

Članak 1. Zadatak je Kongregacije za nauk vjere promicati i štititi nauk vjere i ćudoređa u svemu katoličkom svijetu (1). Težeći tome cilju ona služi istini braneći pravo Božjega naroda da poruku Evanđelja prima čistu i neokrnjenu. Stoga, da vjera i ćudoređe ne stradaju od bilo kako proširenih zabluda, Kongregaciji je također dužnost provjeravati spise i mišljenja koji izgledaju protivni ili opasni za pravu vjeru (2).

Članak 2. Ta osnovna dušobrižna skrb s druge, pak, strane pripada svim crkvenim predstojnicima, kojima je dužnost i pravo bdjeti – bilo pojedinačno, bilo okupljeni u područne koncile ili biskupske konferencije – da se ne nanese šteta vjeri i ćudoređu vjernika koji su im povjereni (3). U tu svrhu oni se mogu služiti i naukovnim povjerenstvima koje su savjetodavna tijela ustanovljena za pomoć samim biskupskim konferencijama i pojedinim biskupima u njihovoj skrbi za nauk vjere (4). No, svakako važi načelo da Sveta Stolica može uvijek izravno djelovati, i redovito djeluje kad utjecaj nekoga spisa prelazi granice određene biskupske konferencije ili kada je opasnost za vjeru osobito teška (5). U tom se slučaju Kongregacija za nauk vjere pridržava slijedećeg postupka:

I. PRETHODNA PROVJERA

Članak 3. Prijavljeni spisi ili učenja, bilo kako proširena, predmet su pozornosti mjerodavnog Ureda, koja ih daje Kongresu na ispitivanje. Nakon prve ocjene koliko je pitanje doista teško, Kongres odlučuje treba li se ili ne poduzeti proučavanje u Kongregaciji.

II. UREDU POVJERENO PROUČAVANJE

Članak 4. Spis nakon što je utvrđeno da je autentičan, podlaže se brižnom ispitivanju u suradnji s jednim ili više savjetnika ili drugih stručnjaka za dotična pitanja (6).

Članak 5. Plod ispitivanja predstavlja se Kongresu koji odlučuje je li to dosta za intervenciju kod mjesnih vlasti ili ispitivanje treba produbiti na dva predviđena načina: redoviti ili hitni postupak (7).

Članak 6. Ta se prosudba temelji na pronađenim zabludama uzimajući u obzir njihovu očevidnost, težinu, proširenost, utjecaj i opasnost za vjernike.

Članak 7. Kongres, ako prosudi da je već izvršeno ispitivanje dovoljno, može slučaj izravno povjeriti ordinariju (8) i po njemu upoznati dotičnoga pisca s naukovnim problemima koji se nalaze u njegovu spisu. U tom je slučaju ordinarij pozvan produbiti pitanje i tražiti od autora da pridonese potrebna pojašnjenja koja zatim podlaže sudu Kongregacije.

III. REDOVITI POSTUPAK

Članak 8. Redoviti se postupak primjenjuje kad izgleda da dotični spis sadrži teške naukovne zablude, takve da za njihovo utvrđivanje treba pozorna prouka i da izgleda kako njihov zli utjecaj na vjernike ne traži osobitu hitnost. Taj se postupak vrši u dva koraka: unutarnji predstavlja prethodnu istragu koja se vrši u sjedištu Kongregacije (9), a vanjski predviđa osporavanje i razgovor s piscem (19).

Članak 9. Kongres određuje dva ili više stručnjaka koji ispituju spise dovedene u pitanje, izriču vlastito mišljenje i procjenjuju je li tekst u skladu s crkvenim naukom.

Članak 10. Kongres imenuje piščeva izvjestitelja (relator pro auctore), kojemu je zadaća u duhu istine pokazati što je u tom nauku dobro. On također moli pisca neka sudjeluje u izvornom tumačenju svoje misli u općem teološkom sklopu. Također on treba prosuditi glede utjecaja piščevih mišljenja. U tom cilju on ima pravo ispitivati sve spise koji se tiču dotičnog slučaja.

Članak 11. Ured donosi izvješće u kojemu su sadržani svi podaci što koriste pri ispitivanju slučaja – uključujući i prethodne, zatim mišljenja stručnjaka i prikaz “relatora pro auctore”. To se izvješće daje Savjetničkom vijeću.

Članak 12. Na savjetovanje mogu biti pozvani, osim savjetnika, “relator pro auctore” i sam ordinarij koji ne može poslati zamjenika i koji je također vezan tajnom, također stručnjaci koji su pripremili iznesena mišljenja (11). Rasprava počinje s izlaganjem piščeva izvjestitelja koji sažeto prikazuje o čemu je riječ. Zatim mjesni ordinarij dotičnoga pisca, stručnjaci i svaki savjetnik, usmeno ili pismeno izražavaju svoje mišljenje o sadržaju teksta koji se ispituje. Piščev izvjestitelj i stručnjaci mogu odgovoriti na moguće primjedbe i pružiti pojašnjenja.

Članak 13. Kad rasprava završi, savjetnici ostaju u dvorani sami za opće glasovanje o ishodu ispitivanja, da bi se odredilo susreću li se u spisu naukovne zablude ili opasna mišljenja, određeno ih izlažući na različitim razinama istinitosti kako je sadržano u Professio fidei (12).

Članak 14. Cijeli podnesak sa zapisnikom rasprave, glasovanja i savjetničkih glasova, podliježe zatim provjeri redovite kongregacijske sjednice koja odlučuje treba li poduzeti osporavanje i ukoliko treba, o kojim sadržajima.

Članak 15. Odluke redovite sjednice daju se na uvid Vrhovnom svećeniku (13).

Članak 16. Ako je već bilo odlučeno poduzeti osporavanje, o tome treba izvijestiti piščeva ordinarija i druge ordinarije kojih se to tiče, također mjerodavne urede Svete Stolice.

Članak 17. Popis zabludnih ili opasnih tvrdnji koje treba osporiti, zajedno s obrazloženim dokazima i spisima koji su potrebni za obranu, “reticito nomine”, posredstvom ordinarija priopćava se piscu i njegovu savjetniku kojega on ima pravo, s pristankom ordinarija, odrediti sebi za pomoć. Pisac je dužan u roku od tri korisna mjeseca predočiti svoj pismeni odgovor. Dobro je da ordinarij zajedno s piščevim pismenim odgovorom dostavi Kongregaciji vlastito mišljenje.

Članak 18. Predviđa se također mogućnost da se pisac, u pratnji svoga savjetnika, koji sudjeluje u razgovoru, osobno sastane s određenim izaslanicima Kongregacije. U tom slučaju Kongregacijini izaslanici, koje imenuje Kongres, trebaju sastaviti zapisnik toga razgovora i potpisati ga zajedno s piscem i njegovim savjetnikom.

Članak 19. U slučaju da pisac ne pošalje pismeni odgovor, što se uvijek traži, redovita sjednica donijet će prikladne odluke.

Članak 20. Kongres ispituje piščev pismeni odgovor, također zapisnik mogućega razgovora. Ako iz tih spisa proizlaze zaista novi naukovni sastojci koji traže dublju ocjenu, Kongres odlučuje treba li to pitanje ponovno predstaviti Savjetničkom vijeću koji može proširen i drugim stručnjacima, uključivši i piščeva savjetnika koji je imenovan u skladu s člankom 17. U suprotnom slučaju, pismeni odgovor i zapisnik razgovora izravno se predlažu prosudbi redovite sjednice.

Članak 21. Ako redovita sjednica smatra da je pitanje riješeno na pozitivan način i da je odgovor dovoljan, postupak se obustavlja. U suprotnom slučaju poduzimaju se prikladne mjere također za dobro vjernika. Redovita sjednica također odlučuje da li i kako treba objaviti ishod ispitivanja.

Članak 22. Odluke redovite sjednice podliježu potvrdi vrhovnog svećenika a zatim se priopćuju piščevu ordinariju, biskupskoj konferenciji i uredima kojih se to tiče.

IV. HITNI POSTUPAK

Članak 23. Hitni se postupak primjenjuje kad je spis očito i sigurno zabludni te istodobno njegovo širenje može uroditi ili već urađa teškom štetom za vjernike. U takvu slučaju odmah se izvješćuju ordinarij i ordinariji kojih se to tiče, također mjerodavni uredi Svete Stolice.

Članak 24. Kongres imenuje povjerenstvo s posebnim zadatkom što prije odrediti koje su tvrdnje zabludne i opasne.

Članak 25. Tvrdnje koje povjerenstvo tako odredi, zajedno s odgovarajućim spisima, predlažu se redovitoj sjednici koja daje prednost ispitivanju toga pitanja.

Članak 26. Navedene tvrdnje, ukoliko ih je redovita sjednica doista ocijenila zabludnima i opasnima, nakon dopuštenja Svetoga Oca dostavljaju se, posredstvom ordinarija samome piscu s pozivom da ih u roku od dva mjeseca ispravi.

Članak 27. Ukoliko bi ordinarij, saslušavši pisca, smatrao da od njega treba tražiti pismeno objašnjenje, to treba dostaviti Kongregaciji zajedno s mišljenjem samoga ordinarija. Takvo objašnjenje predaje se zatim redovitoj sjednici za prikladne odluke.

V. SANKCIJE

Članak 28. Ako pisac naznačene zablude ne bi ispravio na zadovoljavajući način i s prikladnim razglašenjem, te redovita sjednica dođe do zaključka da je on upao u prijestup krivovjerja, otpada ili raskola (14), Kongregacija će pristupiti proglašenju kazne latae sententiae u koju on upada (15); protiv takve izjave nije dopušten priziv.

Članak 29. Ako redovita sjednica utvrdi da postoje naukovne zablude koje ne predviđaju kaznu latae sententiae (16), Kongregacija će postupiti po odredbama prava bilo općeg (17), bilo vlastitog (18).

Vrhovni svećenik Ivan Pavao II. u audijenciji koju je udijelio potpisanom kardinalu predstojniku 30. svibnja 1997. potvrdio je ovaj poslovnik, što ga je pripremila redovita sjednica ove Kongregacije, potvrdivši zajedno s time in forma specifica članke 28. i 29, contraiis quibuslibet non obstantibus, te odredio da budu objavljen.

Rim, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 29. lipnja 1997. na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla

Joseph kard. RATZINGER
predstojnik

Tarcisio BERTONE
umirovljeni nadbiskup Vercellia
tajnik

Bilješke

(1) usp. apostolska konstitucija Pastor bonus, art. 48: AAS 80 (1988) 873; (2) usp. Ibid. art. 51, 20 et Regolamento proprio della Congregazione per la Dottrina della Fede, art. 4b; (3) usp. CJC can. 823 §§ 1-2; CCEO, can. 652 § 2; (4) Congregatio pro Doctrina Fidei, Lettera sulle Commissioni Dottrinali, die 29 novembris 1990, n.3.; (5) usp. Apostolska konstitucija Pastor bonus, art. 48: AAS 80 (1988) 873; (6) usp. Regolamento proprio della Congregazione per la Dottrina della Fede, art. 74.; (7) usp. Ibid. art. 66 § 2; (8) usp. CJC, cann. 134 §§ 1 e 2; 295 § 1; CCEO, can. 984 §§ 1-3; (9) usp. nn. 8-15; (10) usp. nn. 16-22; (11) usp. apostolska konstitucija Pastor bonus, art. 12: AAS 80 (1988) 855; (12) usp. Congregatio pro Doctrina Fidei, Professio Fidei et iusiurandum fidelitatis in suscipiendo officio nomine Ecclesiae exercendo, AAS 811 (1989) 104s; (13) usp. Regolamento proprio della Congregazione per la Dottrina della Fede, art. 16 § 2 e art. 77; (14) usp. CJC, can. 751; (15) usp. CJC, can. 1364 § 1; CCEO, cann. 1436 § 1 e 1437; (16) usp. CJC can. 752; CCEO, can. 599; (17) usp. CJC, can. 1371 n. 1; CCEO, can. 1436 § 2; (18) usp. apostolska konstitucija Pastor bonus, art. 52; AAS 80 (1988) 874.