Vatikan, 31. 12. 2001. (IKA) – Hrvatski program Radio Vatikana priredio je pregled najvažnijih crkvenih događanja 2001. godine. Riječ je o 12 mjeseci prepunih važnih činjenica, gesta, govora i pothvata, koji su usmjerili djelatnost Crkve na početku trećeg tisućljeća.
Godina je započela završetkom Velikog jubileja, tako da se tek u veljači počelo gledati u budućnost i to imenovanjem novih kardinala. Nikada u povijesti nije odjednom bilo imenovano toliko kardinala. Bio je to istodobno institucionalni i pastoralni znak, kojim je papa Ivan Pavao II. htio postaviti nove snage na odgovorna mjesta u životu Crkve, kako bi ostvario program zacrtan apostolskom pobudnicom “Na početku novog tisućljeća”.
U ožujku je došlo do spora između Italije i Vatikana zbog odašiljača Radio Vatikana. Spor zapravo još uvijek traje, ali je Radio Vatikan u međuvremenu pronašao i neka druga rješenja. U travnju je u Strasbourgu potpisana Ekumenska povelja. Bio je to važni plod dugogodišnjeg hoda, dijaloga i suradnje kršćanskih zajednica. U svibnju su započela Papina putovanja u Grčku, Siriju i Maltu, kojima je Ivan Pavao II. postigao nove važne rezultate. Od pravoslavnih je tražio oproštenje za nepravde, koje su u tijeku povijesti katolici nanijeli pravoslavnoj braći. Crkva je već 2000. godine dokazala da ima snagu tražiti oproštenje za grijehe, koje su počinili njezini sinovi tijekom povijesti protiv braće ostalih kršćanskih zajednica, a napose protiv židova. U Damasku je Papa posjetio džamiju. Bio je to prvi put da jedan papa ulazi u islamski hram. Najvažniji događaj za Katoličku crkvu u svibnju bio je 6. izvanredni konzistorij pontifikata Ivana Pavla II. Sveti je Otac od svojih najbližih suradnika iz cijeloga svijeta želio čuti što treba poduzeti kako bi Crkva odgovorila izazovima novog tisućljeća. Nije slučajno istaknuta potreba zajedništva i kolegijalnosti. O tim temama Crkva razmišlja već od Drugoga vatikanskog sabora. U lipnju je Sveti Otac krenuo na novo putovanje usmjereno prema budućnosti, u pastirski posjet Ukrajini. Ruska je pravoslavna crkva ostala u okruženju. Nije se radilo o naviještanju rata, već pružanju ruke pomirnice. Papa je želio dokazati Ruskoj pravoslavnoj crkvi da je njegov posjet ne samo moguć, već potreban i koristan. U Ukrajini je Pravoslavna crkva podijeljena, no njezino je povijesno značenje vrlo važno. Papinim je posjetom uspostavljen dijalog.
U srpnju su se u Italiji sastali predstavnici najrazvijenijih industrijskih zemalja svijeta, skupina G-8. Raspoloženje je bilo napeto. Papa je u Castelgandolfu primio američkog predsjednika Busha. Skupina. Crkva se stavila na stranu siromaha, koji očekuju konkretnu pomoć, a ne samo lijepe riječi od bogatih zemalja. Papa traži globalizaciju solidarnosti, političku intervenciju, kojom bi se postigla ravnopravnija raspodjela dobara globalizacije. U kolovozu je svjetsko javno mnijenje bilo zaokupljeno slučajem biskupa Milinga, iza kojega su se krile složene situacije, problem inkulturacije u Africi, odnos između institucionalne Crkve i raznih pokreta. Posredovanjem Svetog Oca cijeli je slučaj “sretno” završio. Prekinut je rad Mješovitoga židovsko-katoličkog povjerenstva, koje je istraživalo ponašanje Katoličke crkve, posebno pape Pia XII., u tijeku drugoga svjetskog rata prema židovima. U kolovozu je Ivan Pavao II. održao svoju tisućitu opću audijenciju, na kojima je sudjelovalo 16 milijuna hodočasnika. Audijencije pružaju i dalje Svetom Ocu najbolju priliku za kateheze, koje je ove godine usredotočio na Psalme.
Rujan je bio mjesec tragičnih napada u SAD koji su potresli svijet. Od tada poruke i izrazi sućuti, ohrabrenja i molitve Svetog Oca bile su brojne. No, unatoč svih opasnosti, upravo u rujnu Papa je krenuo na još jedno svoje putovanje – u Kazahstan i Armeniju. Bio je to mjesec kad smo se našli na počeku teške međunarodne krize u kojoj je uloga religije snažno izašla u prvi plan. Prvi odgovor Crkve bio je upozorenje na razlikovanje terorista od vjernika muslimana, potom odgovor solidarnosti prema žrtvama napada te svakako osuda terorističkog čina. Riječi Svetog Oca, zajedno s američkim biskupima, koji su morali prvi progovoriti, bile su poziv da neizbježni odgovor na događaje u Americi bude temeljen na pravdi, a ne na osveti. Ubrzo nakon toga Papa je krenuo put u srednju Aziju, opasno putovanje ne samo zato što je blizu Afganistana, nego i zbog mogućnosti da tamošnja situacija krene u negativnom smjeru. Kazahstan je zemlja s većinski muslimanskim stanovništvom, a Armenija je proživjela tešku tragediju početkom proteklog stoljeća, ono što je i sam Papa nazvao genocidom. Bilo je to vrlo osjetljivo i složeno Papino putovanje, provedeno s mnogo pozornosti, ali na kraju s velikim uspjehom i na ekumenskom polju.
Listopad je mjesec prepun događaja: proširen je crkveni Martirologij, ali u središtu je Biskupska sinoda koja je započela krajem rujna. Međunarodna kriza još se produbljuje s američkim napadima na Afganistan. Crkva je još jednom izrekla mea culpa za pogreške misionarna na području Kine. Biskupska sinoda u listopadu bila je s jedne strane označena vanjskim događanjima, a osim toga dogodila se i slučajnost da je opći relator na Sinodi bio newyorški nadbiskup Egan, no s druge strane bila je snažno osnažena i Izvandrednim konzistorijem kardinala održanim u svibnju. Teme tih dvaju skupova bile su slične. Posebno su raspravljalo o velikim temama: duhovnost i još snažnije življeno zajedništvo i kolegijalnost tamo gdje je već Koncil bio naznačio, dakle Biskupske konferencije i Biskupske sinode.
Studeni je bio u znaku novih tehnologija s post-sinodalnom pobudnicom Crkva u Aziji, koja je prvi puta predstavljana i poslana putem Interneta. I ta pobudnica sadrži mea culpa Crkve, s posebnim osvrtom na događaje evangelizacije domorodačkog pučanstva u Australiji i Novom Zelandu. Nove tehnologije i simbolični čin slanja pobudnice putem Interneta svakako pokazuje koliko Crkva može i želi približiti se najnovijim dostignućima elektronske komunikacije.
Godina završava i započinje nova u znaku dvaju velikih događaja: Papina poziva na molitvu i post za mir u svijetu, 14. prosinca te velikoga međureligijskog susreta predviđenog za 24. siječnja 2002. u Asizu, simbolu molitve za mir, osobito nakon sličnih inicijativa, kad su bili pozvani predstavnici svih religija moliti se za mir. Prva se odnosi na veliki susret iz 1986., a druga na poziv iz 1993. u tijeku rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sljedeći 24. siječnja, poziv je napose snažno upućen muslimanima u vjerničkoj perspektivi, ali nesumnjivo je uključena i politika kako bi taj zajednički događaj bio u znaku odbacivanja ideje povezivanja religije i terorizma. (i12697rv/sd)