SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA - TREĆA CRKVENA NAUČITELJICA Na misijsku nedjelju, 19. listopada, Papa je svečano proglasio i treću crkvenu naučiteljicu - sv. Tereziju od Djeteta Isusa - koja je ujedno i zaštitnica misija

Rim, 20. 10. 1997. (IKA) – U tijeku mise na trgu sv. Petra u Rimu, na ovogodišnju Misijsku nedjelju, 19. listopada, papa Ivan Pavao II. crkvenom je naučiteljicom proglasio sv. Tereziju od Djeteta Isusa. Misijska nedjelja nije izabrana “slučajno” jer je sv. Terezija iz Lisieuxa – mlada karmelićanka – odlukom pape Pija XI. g. 1927. (dakle, pred 70 godina) proglašena zaštitnicom samih misija, premda nikada nije – poput sv. Franje Ksaverskog – bila misionarkom. No, u svom je srcu, a u zatvorenosti svoje redovničke ćelije, pohranjivala neizmjernu ljubav prema širenju Kristova kraljevstva, posvećujući cijeli svoj život tom cilju.
Put sv. Terezije iz Lisieuxa k časti oltara bio je izrazito brz: blaženom je proglašena već 1923. g., a svetom dvije godine nakon toga (1925.). Od 1927. sveopćom je zaštitnicom misija, tako da je sam papa Pio XI. izjavio da se oko nje stvorio “uragan slave”. No, taj “uragan” nije umanjio njezinu jednostavnost, već ju je povećao. Vidljivo je to i danas u Crkvi, nadasve po njezinim spisima, posebice u “Povijesti jedne duše”. Tim se djelom uvrštava među najčitanije spisateljice našeg doba. Prvo izdanje tog djela, iz 1898., godinu dana nakon njezine smrti prevedeno je i tiskano više puta na otprilike 80 jezika i u milijunima primjeraka. Čitajući njezina razmišljanja, i jednostavni i učeni ljudi, vjernici i nevjernici, približili su se Bogu, stekli su radost pripadanja povijesti spasenja, zaželjeli prepustiti se Kristovoj ljubavi i iz te ljubavi djelovati, ne toliko “radeći izvanredne stvari” koliko vršeći svakodnevne, stare stvari novim duhom. Sv. Terezija od Djetata Isusa u ovom je stoljeću bila svakako najutjecajnijom naučiteljicom duhovnog života, ne samo u sjemeništima i samostanima već i u skupinama vjernika laika, udrugama, pokretima i obiteljima.
Do II. vatikanskog koncila Crkva je imala 30 naučitelja: 20-orica od njih bili su biskupi, 9 svećenici i 1 đakon. Njima je Crkva pripisivala posebne zasluge u naučavanju i izlaganju vjere. Stoljećima su proglašavane “doktorima” (od latinskog doceo, podučavam) ili “crkvenim naučiteljima” osobe najizvrsnije po svetosti, ali i po njihov pismenom nauku koji su ostavili, a koji je imao posebni utjecaj i značajno se proširio u Crkvi. Crkveni Istok uvijek, kao velike naučitelje, navodi četvoricu: sv. Atanazija (+373.), sv. Bazilija (+379.), sv. Grgura Nazijanskog (+373.), sv. Ivana Zlatoustog (+407.). Isto tako i Zapad: sv. Ambrozija (+379.), sv. Jeronima (+420.), sv. Augustina (+430.) i sv. Grgura Velikog (+640.). Poslije su im pridruženi i sv. Anzelmo (+1109.) i sv. Toma Akvinski (+1247.).
Papa Pavao VI. tom je popisu g. 1970. dodao i dvije žene: sv. Tereziju Avilsku (+1582.) i sv. Katarinu Sijensku (+1380.). Tridesettreća po redu, ujedno i najmlađa, je sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873-1897.).