Uvodno biblijsko čitanje: “Dok je Isus to govorio, povika neka žena iz mnoštva: #!Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!#! On odgovori: #!Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!#!” (Lk 11,27-28)

1. Definicija dogme o Bezgrešnom začeću promatra izravno samo prvi trenutak Marijina života, počevši od trenutka kad je bila “sačuvana od svake ljage grijeha”. Papinsko je učiteljstvo tako htjelo definirati samo istinu koja je bila predmetom rasprava u tijeku stoljeća: očuvanje od istočnoga grijeha, ne ulazeći u pitanje definiranja trajne svetosti Djevice, Majke Gospodinove.
Ta istina pripada već zajedničkoj svijesti kršćanskoga naroda. Ona zapravo potvrđuje da je Marija, oslobođena od istočnoga grijeha, bila očuvana i od svakog osobnog grijeha a početna svetost bila joj je udijeljena da joj ispuni svoj život.

2. Crkva je neprestano smatrala Mariju svetom i očuvanom od svakoga grijeha ili moralne nesavršenosti. Tridentinski koncil izražava to uvjerenje tvrdeći da nitko “ne može izbjeći u cijelom svom životu, svaki grijeh, pa i mali, osim snagom posebne povlastice, kao što to Crkva drži obzirom na Blaženu Djevicu” (DS 1573). Mogućnost sagriješiti ne štedi ni kršćanina preobraženog i obnovljenog milošću. Ona doista ne čuva od svakoga grijeha za cijeli život, osim ako, kako tvrdi Tridentinski koncil, posebna povlastica osigurava takvo očuvanje od grijeha, kao što se to dogodilo u Mariji.
Tridentinski koncil nije htio definirati tu povlasticu, nego je izjavio da ju Crkva potvrđuje snagom: “tenet”, to jest da to čvrsto drži. Riječ je o izrazu koji, daleko od toga da bi tu istinu svrstao među pobožna vjerovanja ili mišljenja, potvrđuje njezin značaj čvrstoga nauka, doista nazočnog u vjerovanju naroda Božjega. Uostalom, to se uvjerenje temelji na milosti koju je Mariji priznao Anđeo, u trenutku navještenja. Nazvavši je “milosti punom”, Keharitomene, Anđeo prepoznaje u njoj ženu obdarenu trajnim savršenstvom i puninom svetosti, bez sjene grijeha ili moralne ili duhovne nesavršenosti.

3. Neki crkveni oci prvih stoljeća, ne stekavši još uvjerenje o njezinoj savršenoj svetosti, pripisivali su Mariji moralne nesavršenosti ili nedostatke. I poneki noviji pisac zauzeo je takav stav. Ali evanđeoski tekstovi koji se navode da bi opravdali takva mišljenja, ni u kom slučaju ne opravdavaju pripisivanje ikojega grijeha, ili pak samo moralne nesavršenosti, Otkupiteljevoj Majci.
Isusov odgovor svojoj majci, kad mu je bilo dvanaest godina: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2,49), bio je ponekad protumačen kao prikriveni prijekor. Pozorno čitanje događaja, međutim, daje shvatiti da Isus nije prekorio svoju majku i Josipa što su ga tražili, pošto su dobili odgovornost nad njim bdjeti.
Susrevši Isusa nakon mučenog traženja, Marija se ograničuje samo na pitanje “zašto” u njegovu ponašanju: “Sinko, zašto si nam to učinio?” (Lk 2,48). A Isus odgovara s drugim “zašto”, uzdržavši se od svakog prijekora i pozvavši se na otajstvo svoga božanskog sinovstva.
Niti riječi izgovorene u Kani: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” (Iv 2,4), ne mogu se tumačiti kao prijekor. Pred mogućom nevoljom koju je kod mladenaca izazvala nestašica vina, Marija se jednostavno obraća Isusu, povjerivši mu problem. Isus, premda svjestan da je Mesija, koji je dužan slušati samo volju Očevu, pristaje na majčinu prešutnu molbu. Nadasve odgovara na Djevičinu vjeru i tako započinje čudesa, očitujući svoju slavu.

4. Neki su zatim negativno tumačili Isusovu izjavu, kad su ga na početku javnoga života Marija i rođaci htjeli vidjeti. Pozivajući se na Isusov odgovor onome koji je rekao: “Majka tvoja i braća stoje vani i žele te vidjeti”, evanđelist Luka nam daje ključ tumačenja prizora, koji treba shvatiti počevši od Marijinih najdubljih raspoloženja, sasvim drugačijih od onih njegove “braće” (usp. Iv 7,5). Isus odgovara: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8,21). U izvještaju o navještenju, doista je Luka pokazao kako je Marija bila uzor slušanja riječi Božje i velikodušne poslušnosti. Tako objašnjeni prizor pohvala je Mariji koja je u svom životu savršeno izvršila Božji naum. Isusove riječi, dok se opiru pokušaju braće, uzvisuju Marijinu vjernost volji Božjoj i veličinu njezina majčinstva, koje je živjela ne samo tjelesno nego i duhovno.
U tom neizravnom veličanju, Isus upotrebljava poseban način: uočava plemenitost Marijina ponašanja u svjetlu najopćenitije tvrdnje i bolje pokazuje Djevičinu solidarnost i blizinu ljudskome rodu u teškom hodu svetosti.
Konačno riječi: “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” (Lk 11,28), koje je Isus izgovorio kao odgovor ženi koja je proglasila blaženom njegovu Majku, daleko od toga da bi dovodile u sumnju Marijinu osobnu svetost, ističu njezino izvršavanje riječi Božje: tako ih je Crkva shvatila, umetnuvši te izričaje u liturgijska slavlja u Marijinu čast.
Evanđeoski tekst, doista, upućuje da je tom izjavom Isus htio otkriti upravo u prisnoj vezi s Bogom, i savršenim prianjanjem uz Božju riječ, najuzivišeniji razlog blaženstva svoje Majke.

5. Posebna povlastica koju je Bog udijelio “potpuno svetoj”, navodi nas da se divimo čudesnim djelima milosti u njezinu životu. Podsjeća nas također da je Marija bila uvijek i sva Božja, te da nikakva nesavršenost nije okrnjila savršeni sklad između nje i Boga.
Njezin zemaljski život, međutim, označen je neprestanim i divnim rastom vjere, nade i ljubavi. Zbog toga je Marija za vjernike svijetli znak milosrđa Božjega i sigurni vodič prema uzvišenim vrhuncima evanđeoske savršenosti i svetosti.