Draga braćo i sestre, zahvaljujući sretnoj podudarnosti s jubilejskom godinom koju sam proglasio u čast apostola Pavla u prigodi dvijetisućite obljetnice njegova rođenja, ovogodišnja poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica ima za temu “Sveti Pavao selilac, Apostol naroda”. Njegovo propovijedanje i njegova uloga posrednika između različitih kultura i evanđelja, koju je Pavao, “selilac po zvanju”, vršio, čine doista značajnu referentnu točku također za sve one koji su uključeni u suvremeni selilački val.

Rođen u obitelji emigranata u Tarzu u Ciliciji, Savao je stekao naobrazbu u hebrejskom i grčkom jeziku i kulturi, obogativši je vrijednostima rimske kulture. Nakon svog susreta s Kristom koji se dogodio na putu za Damask (usp. Gal 1,13-16), on, premda nije zanijekao vlastite “tradicije” i njegujući poštovanje i zahvalnost prema židovstvu i zakonu (usp. Rim 9,1-5; 10,1; 2 Kor 11,22; Gal 1,13-14; Fil 3,3-6), bez oklijevanja i promišljanja odvažno se i poletno posvetio novom poslanju, poslušan Gospodinovoj zapovijedi: “Poslat ću te daleko k poganima” (Dj 22,21). Njegov se život iz korijena promijenio (usp. Fil 3,7-11): za njega je Isus postao smisao života i nadahnuće apostolskog rada u službi evanđelja. Od progonitelja kršćana postao je Kristov apostol.

Vođen Duhom Svetim, bespridržajno je i bespoštedno svima, neovisno o nacionalnosti i kulturi, naviještao evanđelje koje je “snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku” (Rim 1,16). Na svojim apostolskim putovanjima, unatoč opetovanim protivštinama, naviještao je evanđelje najprije u sinagogama, posvećujući prvo pozornost svojim sunarodnjacima u dijaspori (usp. Dj 18,4-6). Ako bi ga oni odbacili, obraćao bi se poganima, postavši pravim “misionarom selilaca”, on sam selilac i putujući glasnik Isusa Krista, da pozove svakog čovjeka da, u Sinu Božjem, postane “novo stvorenje” (2 Kor 5,17).

Da navijesti kerygmu plovio je morima koja oplakuju Bliski istok i prolazio europskim putovima, sve do Rima. Krenuo je iz Antiohije, gdje je evanđelje već ranije bilo naviješteno narodima koji nisu pripadali židovstvu i gdje su Isusovi učenici prvi put prozvani “kršćanima” (usp. Dj 11,20.26). Njegov život i njegova propovijed bili su u cjelini usredotočeni na to da svi upoznaju i uzljube Isusa, jer su u njemu svi narodi pozvani postati jedan narod.

To je, također u sadašnjem trenutku, u dobu globalizacije, poslanje Crkve i svakog krštenika; ta se misija pomnom pastoralnom skrbi okreće također raznolikom svijetu selilaca – studentima izvan mjesta boravka, seliocima, izbjeglicama, prognanicima, raseljenima – uključujući one koji su žrtve suvremenih ropstava, poput primjerice trgovanja ljudima. U nuđenju poruke spasenja i danas se treba povoditi za Apostolom naroda, vodeći računa o različitim društvenim i kulturnim prilikama i pojedinim teškoćama što ih sa sobom nosi položaj selioca i putnika. Želja mi je da svaka kršćanska zajednica uzmogne gajiti isti apostolski žar svetoga Pavla koji, da bi navijestio svima Očevu spasenjsku ljubav (Rim 8,15-16; Gal 4,6) da “ih što više stekne” (1 Kor 9,19), postade “nejakima nejak… Svima sve da pošto-poto neke spasi” (usp. 1 Kor 9,22). Neka njegov primjer bude i za nas poticaj da budemo solidarni s tom našom braćom i sestrama i promičemo, u svim dijelovima svijeta i svim sredstvima, mirni suživot među različitim narodima, kulturama i religijama.

Ali, koja je bila tajna Apostola naroda? Misionarski žar i vatrenost borca, kojima se odlikovao, proizlazili su iz činjenice da je on, “zahvaćen od Krista” (Fil 3,12), ostao s Njim tako duboko sjedinjen da se osjećao dionikom samoga njegova života, po “zajedništvu u patnjama njegovim” (Fil 3,10; usp. također Rim 8,17; 2 Kor 4,8-12; Kol 1,24). To je izvor apostolskog žara svetoga Pavla, koji govori: “Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo (se) otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima ” (Gal 1,15-16; usp. također Rim 15,15-16). S Kristom se osjećao “su-raspetim”, tako da može reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). I nikakva ga nevolja nije mogla spriječiti da nastavi sa svojim hrabrim evangelizacijskim djelovanjem u kozmopolitskim gradovima poput Rima i Korinta koji su u to doba bili pravi mozaik naroda i kultura.

Čitajući Djela apostolska i poslanice koje sveti Pavao upućuje različitim primateljima, uočava se model Crkve koja nije isključiva, već otvorena svima, to je Crkva koju čine vjernici svih kultura i rasa: svaki je krštenik, zapravo, živi član Tijela Kristova. U toj perspektivi, bratska solidarnost, koja se pretvara u svakodnevne geste dijeljenja, sudioništva i radosne skrbi za druge, poprima jedinstvenu važnost. Ipak, nije moguće ostvariti tu dimenziju uzajamne bratske susretljivosti, uči nadalje sveti Pavao, bez spremnosti za slušanje i prihvaćanje Riječi koju se propovijeda i po kojoj se živi (usp. 1 Sol 1,6), Riječi koja potiče sve na nasljedovanje Krista (usp. Ef 5,1-12) vodeći se u tome za Apostolovim primjerom (usp. 1 Kor 11,1). Stoga, što je zajednica više sjedinjena s Kristom, to postaje brižnija prema bližnjima, odbacuje osuđivanje, prijezir i sablazan i otvara se uzajamnom prihvaćanju (usp. Rim 14,1-3; 15,7). Suobličeni Kristu, vjernici se u njemu doživljavaju kao “braća”, sinovi istog Oca (Rim 8,14-16; Gal 3,26; 4,6). To blago bratstva vodi tome da “gaje gostoljubivost” (Rim 12,13), koja je prvi plod agape (usp. 1 Tim 3,2; 5,10; Tit 1,8; Flm 17).

Na taj se način ostvaruje Gospodinovo obećanje: “ja ću vas primiti. I bit ću vam otac i vi ćete mi biti sinovi i kćeri” (2 Kor 6,17-18). Ako smo toga svjesni, kako ne preuzeti brigu za one koji, posebno među izbjeglicama i prognanicima, žive u teškim uvjetima i trpe oskudicu? Kako ne izaći ususret potrebama onih koji su slabi i nezaštićeni, koji žive u oskudici i nesigurnosti, koji su potisnuti na rub društva, a često iz njega i isključeni? Njima se mora posvetiti najveća pozornost jer, parafrazirajući poznati Pavlov tekst, “lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe, neplemenite i prezrene svijeta izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27-29).

Draga braćo i sestre, neka Svjetski dan selilaca i izbjeglica, koji će se slaviti 18. siječnja 2009., bude za sve poticaj da žive u punini bratsku ljubav bez ikakve razlike i bez diskriminacija, u uvjerenju da je naš bližnji svaki onaj koji nas treba i kojem možemo pomoći (usp. Deus caritas est, br. 15). Neka nas učenje i primjer svetoga Pavla, poniznog i velikog Apostola i selioca, evangelizatora naroda i kultura, potakne da shvatimo da vršenje djela ljubavi sačinjava vrhunac i srž čitavoga kršćanskog života. Zapovijed ljubavi – znamo to dobro – njeguje se onda kada Kristovi učenici zajedno sudjeluju za stolom euharistije koja je, u pravom smislu riječi, sakrament bratstva i ljubavi. I kao što je Isus u dvorani Posljednje večere daru euharistije pridružio novu zapovijed bratske ljubavi, tako se i njegovi “prijatelji”, tragom Krista, koji se učinio “slugom” čovječanstva, i potpomognuti njegovom milošću moraju posvećivati uzajamnom služenju, preuzimajući teret jedan drugoga u skladu s onim što sam sveti Pavao preporučuje: “Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov” (Gal 6,2). Samo na taj način raste ljubav među vjernicima i prema svima (usp. 1 Sol 3,12).

Draga braćo i sestre, neumorno naviještajmo i svjedočimo tu “Radosnu vijest” sa zanosom, bez straha i ne štedeći snage! U ljubavi je sadržana čitava poruka evanđelja i pravi Kristovi učenici se prepoznaju po uzajamnoj ljubavi i svojoj gostoljubivosti prema svima. Neka nam taj dar izmoli apostol Pavao i poglavito Marija, Majka gostoljubivosti i ljubavi. Dok zazivam božansku zaštitu na sve one koji su zauzeti u pružanju pomoći seliocima, i, općenito, velikom svijetu selilaštva, jamčim da se svih njih spomenem u molitvi i od srca svima udjeljujem apostolski blagoslov.

U Castel Gandolfu, 24. kolovoza 2008.

Papa Benedikt XVI.