Sumartin, (IKA) – „Gdje smo to izgubili radost? Znamo li se radovati? Mi kršćani, baštinici Evanđelja koje je Radosna vijest? Zašto smo pretvorili Hrvatsku u zemlju bez osmijeha, meridijan pesimizma i zonu sumraka ozvučenu nesvakidašnjom jadikovkom? Nije li čak i ‘u onom strašnom času’ domovinskoga rata na našim licima, makar oblivenim suzama i krvlju poštrapanim, bilo više radosti i nade”, rekao je generalni vikar Hvarske biskupije mons. Stanko Jerčić predvodeći u srijedu 2. kolovoza svečano misno slavlje župne svetkovine Gospe od Anđela u Sumartinu na otoku Braču. Uz mons. Jerčića koncelebrirali su domaći župnik fra Jakov Prcela te okupljeni redovnički i dijecezanski svećenici. Brojni vjerni narod okupio se u tamošnjoj crkvi oko slike Gospe od Anđela postavljene na štovanje.
Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o susretu Marije i Elizabete, predvoditelj slavlja potaknuo je Božji puk riječima: „Stavimo pred zrcalo ove ‘ode radosti’ svoje živote i životne pute, osobito svoja međusobna posjećivanja i susrete, kad jedni drugima idemo na rođendane i imendane, vjenčanja i krstitke, ili u ‘obične’ svagdanje posjete. ‘Hitimo’ li, pritom, ili se nevoljko ‘vučemo’, ‘ulazimo’ li uistinu jedni drugima u kuće i u srca, je li se doista po-zdravimo ili možda jedni druge za-bolimo, je li se još uopće su-srećemo, a riječ ‘susret’ dolazi od korijena ‘su-sretan’, biti sretan s drugim i u drugome”. Podsjetio je na hrvatskoga pjesnika Borisa Maruna koji je po povratku u Domovinu objavio zbirku naslova „Bilo je lakše voljeti te iz daljine” te na riječi Silvija S. Kranjčevića „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, i brda joj i dol. Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, i gutam svoju bol”. Mons. Jerčić povezao je hrvatski narod s izraelskim narodom, rekavši: „Izgleda da smo za domovinom čeznuli kao za Obećanom zemljom Izraelci, kako tada na njih tako danas na nas Bog tuži ‘Četrdeset mi godina dodijavao naraštaj onaj pa rekoh: narod su nestalna srca i ne proniču moje putove’. Ovaj naš hrvatski narod još nije dosegao četrdeset godina dodijavanja Bogu i kuknjave ‘za punim loncima jugoslavenskim’, ali očito ne proniče Božje putove i premnogi ne skrivaju svoja razočaranja u Hrvatsku”. Osvrnuvši se na Kranjčevićevu misao o domovini koju nosi u srcu, zapitao je vjerni narod: „Mi je danas imamo, ali nosimo li je zaista i u srcu?”
„S razlogom smo kao sinonim Hrvatske domovine uzeli početne riječi himne ‘Lijepa naša’. Ali, čini se da smo prionuli činiti je sve manje lijepom i još manje našom. Kako će nam Hrvatska ostati lijepa ako joj geografski prostor – zemlju i more, vodu i zrak nekotrolirano zagađujemo svakojakim otpacima, pesticidima i drugim otrovima, dok joj medijski prostor kontaminiramo lažima, prostačenjem i psovkama, dok joj društveni prostor zagađujemo neograničenom gramzljivošću, nepravdom, aferama, korupcijama, dok dopuštamo da nam, za šaku eura turisti profaniraju ulice i trgove, urede i prodavaonice, kafiće i restorane, ma čak i crkve ulazeći u njih tako (ne)odjeveni kako i u vlastitome gradu zacijelo ne bi ni pomislili zakoračiti preko ulice. Kako Hrvatsku možemo zvati naša kad smo je stavili na rasprodaju? Još nedavno ljutili smo se na ‘srbizme’ i izazivali optužbu čuvara poretka za ‘šovinizmom u jeziku’, a danas smo svoje banke i hotele prodali strancima koji jedva znaju koju riječ hrvatskoga, jučer smo se mrštili na ćirilicu i ekavicu, a danas se ‘pravimo Englezi’ i natpisi ‘hrvatskih firmi’ izgledaju ‘engleskije’ od američkih. Počevši od vrha, od hrvatske Vlade, olako rasprodajemo baštinu, neki samo da bi kupili luksuzni auto koji im baš i nije potreban. Rasprodajom očevine činimo teški grijeh prema svojim precima koji su ih u muci stjecali i čuvali i prema svojim unucima koje razbaštinjujemo te pokazujemo da uopće ne vjerujemo u budućnost i da nemamo perspektive”, poručio je generalni vikar.
Ustvrdio je kako je „naše društvo očito bolesno” te potaknuo Božji puk na promišljanje o tome što treba činiti i kako takvo društvo liječiti. „Pred nama je daleki put do Hrvatske uistinu slobodne i demokratske, do Hrvatske po mjeri čovjeka kakvu želimo. Kud god idem sa mnom je Hrvatska. Dok kritiziraš one koji su bezdušno pokrali Hrvatsku, čini to s tugom domoljubnom, a ne tek sa žaljenjem što su te drugi pretekli, jer si onda gori i jadniji od njih. Ili, da parafraziramo famozni nastupni govor predsjednika Kennedya: Ne pitaj što Hrvatska može ili treba učiniti za tebe, koliko od nje možeš dobiti, nego što možeš i trebaš ti njoj dati”, istaknuo je mons. Jerčić. Osvrnuvši se na službeni podatak o broju katolika u Hrvatskoj, zapitao je gdje su ti katolici. „Gdje je to preobilje katolika u Vladi i Saboru, gdje u poslovnome svijetu, zar ih nema u politici ni u medijima? Ali da se vratimo na početak, gdje su u našim ‘kršćanskim’ mjestima, u našim običnim svakodnevnim susretima? Pa čak i u našim crkvama, lijepim i prekrasnim, iz nedjelje u nedjelju? Osobito, gdje su u našim obiteljima? Možda je upravo prvi korak – obitelj. Nema domovine bez domova, nema Crkve bez one obiteljske. Nekad su naše obitelji bile k’o mali samostani u kojima se učilo benediktinsku školu ‘Ora et labora – Moli i radi’. Danas se ne uči djecu ni raditi ni moliti, zapravo kao da smo posve dokinuli predmet kućnoga odgoja, a kuće nam više i nisu domovi obiteljskoga zajedništva, nego stanovi za sve manju grupicu ljudi, a za one mlađe često samo spavalište i to uglavnom – po danu”, poručio je propovjednik. Homiliju je zaključio riječima: „Bože, čuvaj nam Hrvatsku! Od Hrvata! O Marijo, Zvijezdo mora, Gospe od Anđela, pomozi nam sa svojim anđelima da, počevši od vlastitoga srca i od svoga doma, gradimo Lijepu našu, uistinu lijepu i doista našu i bolji svijet”.
U molitvi vjernika koju je izrekla sveučilišna profesorica dr. Elza Jurun s Ekonomskoga fakulteta u Splitu, upućeni su zazivi za žitelje Sumartina, posebno za njihove obitelji, zatim težake i klesare, a na poseban način za ribare po kojima je poznato to bračko mjesto s razvijenim ribarstvom. Župnu svetkovinu vjernicima je na kraju čestitao mjesni župnik, zaželjevši svima da, prema poruci iz homilije, budu susretljivi u svakidašnjim susretima, u obiteljskim molitvama i u svakome danu. Proslava je završila svečanom procesijom ulicama mjesta i po obali u kojoj su Sumartinjani nosili sliku Gospe od Anđela uz pjevanje marijanskih pjesama koje je predvodio crkveni zbor. Poslije procesije vjernici su se okupljali pred Gospinom slikom zaustavljajući se u tihoj molitvi.