Misno slavlje predvodio je preč. Željko Zec ravnatelj dijecezanskog Caritasa i župnik Župe Stari Pazin, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Line Zohila.
Preč. Zec je u uvodnom obraćanju istaknuo da je sv. Andrija vrli muž kršćanstva, bio je brat Šimuna Petra, jedan je od četiri prvopozvana, bio je nazočan svim Isusovim riječima i djelima od kada je Isus kršten do kada je uzašao na nebo, vrstan je svjedok Božjega pohoda zemlji, propovjednik je bio do konca života.

Preč. Zec je na početku homilije rekao vjernicima da trebaju biti promišljeno sretni što imaju upravo sv. Andriju za zaštitnika jer je on bio među prvopozvanima. On je bio svjedok svih događaja, a nazočnost je jako važna. On je u svome shvaćanju uvijek bio spreman na izazov, bio je otvoren za novosti, za čuti i vidjeti nešto novo. Prije nego se je priključio Isusu on je bio učenik sv. Ivana, podsjetio je propovjednik. Znamo da je sv. Ivan digao mnoštvo na noge jer je nagoviještao dolazak jednog novog vjetra, jedne praktične obnove vjere. Andrija se je temeljem Ivanovih riječi „Evo Jaganjca Božjega“ priključio Isusu i onda je išao pozvati svog brata Šimuna Petra, podsjetio je propovjednik. Ta ga je njegova budnost pratila cijeloga njegova života. Ozbiljno je shvatio Isusove riječi „bit ćete mi svjedoci“, „idite po svemu svijetu, podučavajte sve narode i krstite ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“, i krenuo je prvo po Palestini, zatim dalje po Mediteranu pa sve do južnih dijelova današnje Rusije. Bio je neumorni propovjednik Isusova djela. Promislimo malo kako je tada bilo krenuti na takva putovanja, sigurno nije išao automobilom, niti vlakom. Koja su to vremena bila, koji su to hrabri ljudi bili, naglasio je preč. Zec. I samo njegovo ime, Andrija, znači muževan, snažan i doista je takav bio do kraja života. Kaže tradicija da je na samome kraju života, razapet na Andrijinu križu, propovijedao, bio je dakle neumoran do samoga kraja. Upravo je po takvim, hrabrim propovjednicima vjera prije mnogo stoljeća stigla i ostala i u ovim našim krajevima. Stoga, istaknuo je, dugujemo zahvalnost svim tim ljudima koji su tijekom stoljeća, upravo poput sadašnjih župnika, stavili svoj život u službu prenošenje vjere u Isusa Krista. Citirao je kako Isus govori o važnosti propovijedanja, jer tako drugi mogu čuti, može im ta riječ ući u srce pa onda mogu i oni dalje propovijedati, ali i pokazivati vjeru svojim životom. Upravo je život po evanđelju ono što nas razlikuje od svijeta koji nema vjere u Boga, i u tome je naša snaga. Propovjednik je zaključio pozvavši sve okupljene na budnost, što je temeljna odlika za uspjeh u svemu što se čini, u duhovnim i praktičnim aspektima života, i u tom smislu je citirao ulomak jednog teksta kojeg je napisao Anthony de Mello, upravo o činjenici da se mnogi ljudi nikada ne probude u životu, ne trgnu se i ne traže ono nešto bolje. I dok je razumljivo da se čovjek navikne na dobro, iznenađujuće je kako se čovjek navikne na zlo i često u tome stanju provede život bez da se trgne i pokuša to zlo popraviti. Spomenuo je nadalje nedavno realiziranu skulpturu Krista „Beskućnik Isus“ kojom je kanadski umjetnik Timothy P. Schmalz prikazao Isusa kao čovjeka koji leži na klupi u parku i ta je skulptura izazvala pomutnju među žiteljima jednog kanadskog gradića. I mi kao kršćani trebamo se zapitati nismo li robovi samo tradicije, jesmo li Krista smjestili unutar lijepih svečanih obrednih okvira, a oduzeli mu pravo da bude dionik našega svakodnevnoga života? Trebamo si posvijestiti da je Krist prisutan u svakome potlačenome i potrebitome čovjeku, u svakome patniku. Svaki je takav čovjek, pa čak i onaj koji je kriv za sve nedaće svoga života, i on je svetište Božje, istaknuo je preč. Zec. Krist je u Blaženstvima govorio o svim tim kategorijama potrebitih. Mi kršćani moramo imati sluha za takve ljude, moramo biti sposobni primijetiti ih i pomoći im.
Citiravši Isusove riječi „Što ste učinili najmanjemu među vama, učinili ste meni“, vlč. Zec potaknuo je „neka naš život bude usmjeren na takvu aktivnost gdje će propovijedana riječ koju smo čuli i prihvatili, koju smo u srcu obradili i pristali uz nju, biti sposobna pokrenuti nas, da ne spavamo nego da budemo upućeni na drugoga u potrebi, da mu pomognemo, u tome je poruka dana kada slavimo sv. Andriju apostola“.

Na kraju je zaključne zahvale izrekao župnik domaćin vlč. Zohil, a vlč. Zecu su župljani prigodno uručili dar kao znak zahvale za predvođenje tog misnog slavlja.