Svetkovina sv. Eufemije svečano proslavljena u Sutomišćici

Svečanu misu u župnoj crkvi sv. Eufemije predslavio je prior benediktinskog Samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu i opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha – Adalberta o. Jeronim Marin.

Suslavili su župnik u Sutomišćici i Preku don Filip Kucelin, župnici s otoka Ugljana i Pašmana te mons. Šime Perić i don Mladen Kačan koji su rodom iz župe Sutomišćica – Poljana, odakle je rodom i o. Jeronim Marin.

Kult čašćenja sv. Eufemije slavi se u Sutomišćici više od 700 godina, a tamošnja crkva spominje se 1349. godine.

„Sv. Eufemija je kao 15-godišnja djevojka podnijela mučeništvo za Isusa Krista. I današnjim mladima nastojimo pružiti primjer koji treba nasljedovati, a to je da postoje stvari koje nisu na prodaju i koje se ne mogu kupiti. U životu uvijek   treba ostati uz Krista i tada Bog sve okreće na dobro. Kada su naši stari davnih dana izabrali sv. Eufemiju kao svoju zaštitnicu, to su htjeli poručiti“, rekao je župnik Kucelin.

Veliki kip sv. Eufemije nalazi se na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Sutomišćici, na čijem se svodu u lađi crkve nalazi i velika svetičina slika. Za vrijeme mise, iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve nalazila se relikvija sv. Eufemije kojoj je nakon mise puk iskazao štovanje.

„Život sv. Eufemije zapečaćen je teškom, okrutnom, mučeničkom smrću zbog njene vjernosti Kristu. Nije htjela prinijeti žrtvu na oltar boga Aresa, boga rata. Na taj oltar prinesena je ona sama, njeno tijelo. Tu priču stalno slušamo kroz svu povijest, i danas. Koliko će mladih života i danas, poput sv. Eufemije, biti žrtvovano na oltaru boga rata“, upozorio je o. Marin.

U svjetlu navještaja Božje riječi u prvom čitanju, koje je primjenjivo i na sv. Eufemiju: „Izbavio je Gospodin od propasti, od vremena zloće, i bi moja molitva uslišana“, propovjednik je upitao: „Kako to ona zahvaljuje Bogu što je uslišana, što ju je izbavio od smrti, a kako je završila? Ili je netko naivno pobožan?“

Kakvo je to uslišanje molitve, a osoba je završila na križu, kao Isus što je bio razapet, ubijen, pokopan u grobu.

U Poslanici Hebrejima piše da je Krist u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. „I bi uslišan zbog svoje predanosti“, kaže pisac.

„Kako su to mučenici radosni i zahvaljuju Bogu što su uslišani, što su izbavljeni od smrti? Molili su doslovno da budu izbavljeni od smrti. Odgovor na to pitanje daje svetkovina sv. Eufemije i dani koji su doveli i na najbolji način pripremili za tu svetkovinu, a to su blagdan Uzvišenja Svetoga križa i blagdan Gospe žalosne“, rekao je o. Marin.

„Uzvišenje Križa po volji Božjoj i njegovom naumu, od najveće sramote koju je čovjek mogao doživjeti postalo je sredstvo spasenja, nešto čime se čovjek može ponositi. Zato i govorimo o uzvišenju Svetoga Križa. Jedan povjesničar već u prvom stoljeću piše kako je govor o križu, riječ razapinjanje, tako nešto vulgarno, gotovo prosto, da ne priliči izreći ustima imalo kulturnog čovjeka. A tu sudbinu na sebe uzima Isus. Tu stvarnost koja je bila preprljava za usta jednog čovjeka“ istaknuo je predslavitelj.

Uzvišenje toga Križa prije svega objavljuje nam Božju ljubav prema čovjeku, rekao je propovjednik, naglasivši da Bog nije poštedio ni svoga Sina, nego ga je dao za nas, da bi nam pokazao koliko nas voli.

„Uzvišenje Križa je objava ljubavi prema čovjeku i Božje riječi koja je odvijeka: ‚Isus se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik Sluge, postavši ljudima sličan.‘ I tako sve do smrti, smrti na križu. Križ slavimo kao uzvišenje, a ne kao sramotu, zbog toga što je on objava vjernosti jednog čovjeka Bogu. Novoga čovjeka koji se za to utjelovio, da sve nas povede u tu borbu vjernosti Bogu“, poručio je opat.

Kazao je da je na križu umrlo Isusovo tijelo, „ali nešto je preživjelo. Preživjela je Isusova vjernost Ocu, njegova ljubav prema Ocu. Ona nije umrla.“ Zato je uslišana molitva mučenika koji su umrli ispovijedajući vjernost Kristu.

„Kada Sveto Pismo govori o smrti, ne govori o zemaljskoj smrti. Istinska, prava smrt koje se čovjek treba bojati i koja se može dogoditi dok smo živi je odvajanje od Boga, zaborav Boga, odricanje od Boga. To je bilo najveće iskušenje Isusovog života od prve njegove kušnje u pustinji do razapinjanja na križu. Uvijek je bilo to pitanje: ‚Ako si Sin Božji, pretvori ovaj kamen u  kruh. Ako si Sin Božji, siđi s križa.‘ Ali, Isus ostaje vjeran svome Ocu. U tu borbu koju je Isus vodio, pozvani smo svi mi“, poručio je o. Marin.

Kako živjeti tu borbu i kako je učiniti svakidašnjom, konkretnom, na poseban način pokazuje nam Marija – rekao je.

„Marija stoji pod križem. Gospa žalosna. Ali Marija stoji pod križem, ne pada. Stoji, bez ijedne riječi kojom bi zaustavila okrutnu smrt svoga sina ili ono što se ima dogoditi. A ona zna što se ima dogoditi. Stoji, s nijednim izrazom boli koji bi otežao njenom sinu. Ništa takvoga. Ona stoji, vjerna uz njega. I tako sudjeluje u njegovom činu otkupljenja. Postaje suotkupiteljica. Na to smo svi pozvani“, potaknuo je.

U tom kontekstu, podsjetio je na misao pape emeritusa Benedikta XVI., koji je, pozivajući se na sv. Bernarda, rekao: „Marija ulazi u otajstvo otkupljenja njenog sina suosjećajući sa svojim sinom.“

„Suosjećajući! Zbog tog suosjećanja ona može ostati uz svoga Sina. Jer bol njenog Sina i ljubav prema njenom Sinu ne mogu je odvojiti, ne dozvoljavaju da je išta odvoji od tog njegovog križa. Benedikt XVI. također podsjeća da su u tom trenutku daleko od Isusovog križa i ponude otkupljenja bili oni koji su bezosjećajno stajali pored križa. ‚Nije lako stajati naspram ljudskog trpljenja i ljudske patnje. Ali, po tome se mjeri humanost jednog čovjeka i jednog društva‘, kaže Benedikt XVI.“

„Možemo li prihvatiti trpljenje? Marija je znala prihvatiti, ustrajati, sutrpjeti, suosjećati. To je takav poziv i takva milost za sve nas! Mi možemo postati suotkupitelji, sutrpeći s Isusom, sumučenici s Isusom, poput Marije pod križem, suosjećajući s njim. Osjećajući njegovu bol ali još konkretnije, osjećajući bol ljudi s kojima živimo. Dijeleći s njima, ne okrečući glavu. Ne prepuštati se cinizmu, ironiji, sarkazmu, kao što su to učinili neki pod križem, rugajući se“, kazao je propovjednik.

Dodao je da se čovjek pokušava na razne načine zaštiti od boli i patnje, ali bezuspješno.

„Bog suosjeća s nama, osjeća nas. No, primjer sv. Eufemije potiče nas da mi u našem suosjećanju s Bogom budemo još hrabriji, još odvažniji. Da ne dozvolimo da nam naše biti s Bogom postane navika. Dogodi nam se to i u braku, prijateljstvu. Po navici smo jedni s drugima. Ali, nismo za to stvoreni nego za mnogo, mnogo više. A to mnogo više događa se jedino ako je čovjek spreman suosjećati, sutrpjeti, izložiti se, postati ranjiv upravo kroz suosjećanje s onim koji je do nas“, ustvrdio je.

Potaknuo je vjernike na molitvu za zagovor sv. Eufemije da izmoli hrabrost po kojoj će znati ostati uz svoje bližnje i uz Gospodina i onda kada to stajanje uz znači veliku žrtvu.

Predslavitelj je rekao da je u svojim prvim stoljećima Crkva bila žestoko proganjana. „Nisu svi poput Eufemije bili hrabri, odvažni i tako vjerni Gospodinu“, istaknuo je. Podsjetio je da se na svetičin blagdan Crkva spominje i svetih Ciprijana i Kornelija.

„Sv. Kornelije je bio rimski biskup sredinom 3. stoljeća, u vrijeme velike podjele i shizme u Crkvi. Mnogi su tada bili pali u nasljedovanju Krista. Mnogi su žrtvovali lažnim idolima, bili su nevjerni. I postavilo se pitanje imaju li pravo povratka u Crkvu. Jedan drugi protupapa toga vremena žestoko se protivio tom povratku prethodno otpalih od vjere, ali ne i Kornelije. On je smatrao da se i oni koji su otpali i koji su bili nevjerni smiju vratiti u Crkvu. To je ohrabrenje za nas da Gospodinu priznamo svoje nevjere, svoje padove, svoje slabosti te hrabro i zaufano pristupimo njegovom milosrđu. Jer, ono što je Bog otvorio nitko ne može zatvoriti, a to su vrata Božjeg milosrđa“, poručio je o. Marin.

Sv. Eufemija u Sutomišćici je jedna od tri crkve u Hrvatskoj posvećene sv. Eufemiji, koju u Sutomišćici zovu sv. Fuma.

U župi koju čine dva mjesta, Sutomišćica i Poljana, zimi živi 500 stalno naseljenih stanovnika, a ljeti se taj broj znatno poveća dolaskom iseljenika iz svijeta i gostiju. Iseljenici su jako povezani sa svojom župom, rado dolaze u rodno mjesto i doprinose životu župe.

Od 1405. kad se u Sutomišćici spominje pop Petar, iz te otočke župe potječe 150 svećenika te je ta župa među župama koje su dale najviše svećenika u Zadarskoj nadbiskupiji, dok su otoci još vrvjeli životom u brojnim obiteljima.