Misno slavlje i procesiju predvodio je Župnik Župe sv. Stošije u Biogradu na Moru don Dario Tičić.

Domaći župnik don Luka Šustić najavio je proslavu 180. godišnjice izgradnje župne crkve u Slivnici u sadašnjem obliku. Proslava će biti 2025., a u tijeku je nabava relikvija sv. Kuzme i Damjana iz njihove bazilike u Rimu, koje bi onda bile darovane župi u Slivnici uz jubilej.

Don Dario je u homiliji naglasio da se kult čašćenja sv. Kuzme i Damjana nakon njihove smrti brzo proširio na Istoku i na Zapadu. „Tu dvojicu svetaca slave pravoslavne crkve i Crkva na Zapadu. Papa Simah malu kapelu u bazilici Svete Marije Velike posvetio je njima u čast, a sto godina nakon toga, papa Feliks IV. podigao je veličanstvenu baziliku sv. Kuzme i Damjana koja se i sada nalazi na rimskom forumu. Stoga mi je osobito drago da je u pripremi da se dobije relikvija sv. Kuzme i Damjana upravo iz te bazilike. Prije stotinjak godina, papa Pio XI. ustanovio je komisiju koja je tražila zemne ostatke koje je papa Feliks IV. prenio iz Sirije u Rim. U jednom grobu, ispod jednog oltara, našli su kosti sv. Kuzme i Damjana koji se do danas časte u Rimu“, podsjetio je.

„Isus koji se utjelovio je glava Crkve, zajednice vjernika koji su udovi Crkve. Kao što je Krist postao čovjek, primio naše ljudsko tijelo i ušao u našu povijest, bilo je potrebno da Crkva kao zajednica vjernika ima prostore gdje će se okupljati. Prva kršćanska zajednica nije imala svojih prostora nego su se sabirali u kućama od imućnijih Rimljana. Te su kuće imale atrije gdje su se kršćani okupljali i bez straha slavili misu, zato što je privatno vlasništvo u Rimu bilo nedodirljivo. Ljudi su bili zaštićeni u svom privatnom domu, koje je njihovo vlasništvo. Ni carska vojska nije smjela ući u privatno vlasništvo. A na dan smrti mučenika slavili su mise u katakombama, na mjestu gdje je pokopan neki mučenik. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, kršćani su se počeli okupljati u velikim bazilikama, javnim prostorima. To više nisu bili svjetovni prostori, nego je tu umjesto kralja predsjedao biskup, odnosno svećenik“, pojasnio je don Dario.

Zahvalio je Bogu za 180 godina postojanja župne crkve. „O svakoj godišnjici posvete crkve mi se prisjećamo Isusa Krista koji je naša glava, koji nas sabire u crkvi. Na misi se ne kaže Isus je bio rekao, Ovo je tijelo moje. Nego, Ovo je sada i ovdje moje tijelo. Ovdje i sada je moja žrtva na križu. Ovdje i sada je sabrana prošlost, sadašnjost i vječnost. Sa slavljem mise izlazimo izvan vremena i okvira prostora. Svaki put kad slavimo misu, kad se sabere Crkva, kad se ostvaruje euharistijsko slavlje i euharistijsko jedinstvo, mi zadiremo u onostranost, u vječnost. Postajemo dionici Isusove žrtve na križu koja traje. Isus u svakoj misi na otajstveni način ponovno umire, ponovno se daje za nas. U svakoj misi čini se spomen njegove muke, smrti i uskrsnuća. Isus je uskrsli i proslavljeni u nebeskoj slavi“, rekao je don Dario.

„Stoga, kad slavimo misu, ujedinjujemo se sa svetima, sa sv. Kuzmom i Damjanom koji su davno živjeli, ali nas i danas okupljaju svojom snagom, svojom vjernošću i dobrotvornošću. Sveci i mučenici trebali bi nam biti nadahnuće za život, oni su nam izazov. Svetost nije rezervirana za nekoga, svi smo pozvani na svetost. Svetost života ne znači biti bez grijeha, jer svi smo grešni i slabi. Biti pozvan na svetost znači svoj život, svoju snagu preusmjeravati prema Bogu. Onaj koji je vjeran Bogu vjeruje da mu Bog daje snage, da ga izbavlja iz slabosti. Sveci su putnici kroz vrijeme jer nas povezuju u prošlosti, sadašnjosti i vječnosti u Isusu Kristu koji je gospodar vremena i povijesti“, poručio je.

Don Dario je podsjetio da su sv. Kuzma i Damjan, braća rodom iz Arabije, prije više od 1700 godina, otišli u Siriju i bili liječnici. „Bili su suvremenici sv. Stošije. Pomagali su mnogima, noseći dar vjere koju im je usadila njihova majka Teodata. Rano su ostali bez oca koji je stradao za progona kršćana. Kao liječnici dolazili su u kontakt s mnogim ljudima. Pomažući im, zadobivali su duše za Krista te postali smetnja vlastima. Liječenjem tijela željeli su doći do liječenja duše. Činjenica da je njihovo čašćenje došlo do naših dana govori da su ta braća na poseban način ušli u bît Isusove ljubavi prema čovjeku. U 4. st. kad su živjeli vladalo je poganstvo. Kad su Maksencije i zatim Dioklecijan počeli progon kršćana, na udaru su prvi bili vojska i državne službe. Svi koji su bili u vojsci, u državnoj službi ili bilo kojoj javnoj službi, morali su biti ljudi društvene, odnosno državne politike, državne religije. Nije bilo prikladno da Kuzma i Damjan kao javni ljudi budu kršćani. Ali, nisu se odrekli svoje vjere, svoga uvjerenja“, naglasio je.

„Oni nisu liječili za novac, nego iz dobročinstva. Željeli su biti dobročinitelji. Prema predaji, gospođa Paladija koju su izliječili naljutila se jer za to nisu primili tri jaja kao nagradu. Jedan brat uzeo je to jaje, da ne uvrijedi gospođu, a drugi brat ga je zbog toga ukorio. Prve podatke o njihovom životu donio je Teodorik, biskup sirijskog grada Egeje u kojem su bili mučeni. Stotinu godina nakon njihove smrti, biskup je izvijestio o njihovom mučeničkom svjedočanstvu za Isusovo ime. Zašto nisu stavili par zrna tamjana pred kipom nekog rimskog božanstva ili cara i bili slobodni? Zašto su ti ljudi bili tako hrabri, odakle im snaga? Jer su znali da je Isus Krist pravi put, istina i život, a ne car Dioklecijan i rimska država. Ništa im nije ulijevalo sigurnost koliko to da im je Isus snaga života. Vjera je važna. Vjera nije, kako su govorili, opijum za narod. Vjera je život, stanje duha, usmjerenje prema Bogu. Vjera je dopustiti Bogu da ulazi u tvoj život, kao što je i ulazio u život sv. Kuzme i Damjana“, zaključio je don Dario.

Proslavi svetkovine prethodila je trodnevna duhovna obnova, od 24. do 26. rujna, koju su predvodili slivnički župnik Šustić te mladomisnici Antonio Oltran i Tin Vidov.