Svirče, (IKA) – U Svirčima na otoku Hvaru 22. srpnja je svečano proslavljena svetkovina zaštitnice sv. Marije Magdalene, koju ovdašnji puk od milja zove Mandalina. Prije misnog slavlja krenula je procesija oko kamene župne crkve te su sa svetičinim moćnikom iz 15. stoljeća blagoslovljeni sudionici slavlja i župa Svirče. U nazočnosti brojnih mještana, župljana okolnih župa i turista, te predstavnika općine Jelsa, koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je mladi župnik Velog Grablja i Brusja te župni vikar u Hvaru don Ivan Jurin.
Koncelebriralo je petnaest svećenika među kojima su bili župnik don Marijo Zelanović, generalni vikar i župnik Jelse i Pitava don Stanko Jerčić, hvarski dekan i župnik Starog Grada i Vrisnika don Ante Matulić te brački dekan i župnik Supetra don Toni Plenković, hvarski župnik don Mili Plenković i župni vikar Jelse i Pitava don Jurica Carić, sva trojica rođeni u župi Svirče. Koncelebrirali su i župnik Sv. Jane i Slavetića u Zagrebačkoj nadbiskupiji don Josip Gonan, svećenik Hvarske biskupije i voditelj Hrvatske katoličke misije u Detroitu u Americi don Josipo Oršolić, travnički dekan i župnik župe Travnik u BiH mons. Mato Janjić. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pjevači pod ravnanjem i uz harmonijsku pratnju maestre Klare Milatić.
Župnik Jurin u propovijedi je mještanima čestitao svetkovinu njihove nebeske zaštitnice. Osobito je čestitao Crkvi što je imala snage i dalekovidnosti proglasiti Mariju Magdalenu sveticom. Istaknuo je kako papa Franjo naglašava nezamjenjivu uloga žene u Crkvi i apsolutno prvenstvo Božjeg milosrđa u ljudskom životu. Božje milosrđe je od Marije Magdalene napravilo sveticu, pruživši joj novu životnu priliku. Naš život, uz sve stranputice, započinje i završava milosrđem koje jedino može spasiti ovaj svijet. Vrijeme je da se poistovjetimo ne samo s poznatim svecima i BDM nego i s Marijom Magdalenom; s obraćenom, otkupljenom i ozdravljenom ženom. Posve je prikladno vidjeti se u slici i liku Marije Magdalene. Kao i Marija nekada, i mi smo opsjednuti raznim zlodusima. Tek iskreno priznanje grijeha upire naš pogled na ono što je u Crkvi jedino bitno, a to je milosrđe koje jedino može promijeniti naše živote i otkriti Crkvu kakva uistinu jest: zajednica ljudi koji puno griješe. To govori da nismo savršeni i da smo zbog toga potrebni Boga koji nas ljubi kao grešnike.
Pitanje je vole li teški grešnici, barem oni koji trebaju pomoći, biti u našoj blizini? Dobiva se dojam da se grešnici u Crkvi osjećaju lošijim nego što jesu. Opet se postavlja pitanje: ako su najteži grešnici i patnici tako lako pristupali Isusu, zašto istim žarom ne pristupaju nama, Crkvi? Ako je Crkva zajednica vjernika koji nastavljaju Kristovu misiju u ovom svijetu, zašto toliki izmučeni i ranjeni ovog svijeta ne traže u našim vjerničkim krugovima konkretnu pomoć i svjedočanstvo djelotvorne ljubavi? Zar je današnja Crkva toliko različita od Krista? Možda su ti ljudi susreli vjernike koji sami nisu uvjereni da je Crkva prostor u kojemu je moguće naći olakšanje. Možda su susreli vjernike koji svojim životom više skrivaju pravo lice Boga nego li ga otkrivaju. Puno je takvih vjernika. Previše je vjernika kojima vjera, skrojena po njihovoj vlastitoj mjeri, daje za pravo da određuju tko može pripadati Crkvi i kako bi se i Bog trebao ponašati prema onima koji smetaju. Previše je vjernika koji će se tako rado naslađivati nevolji onih koji su, po njima, zaslužili nevolju. Previše je vjernika koji će gromoglasno slaviti veliku Mariju Magdalenu, zaboravljajući da je to bila bludnica, otpadnica, žena, koja po našim kriterijima, u Crkvi ne bi trebala ni primirisati, jer to ne zaslužuje. Nema ona što tražiti od Boga. Jer Bog je naš, a oni koji nisu savršeni poput nas, neka stoje daleko od Boga, smatraju oni. Izlaz iz takvog lošeg stanja kršćanstva je u milosrđu. U milosrđu koje je od bludnice učinilo apostolicu apostola, sveticu koja naviješta život preobražen milosrđem. Jer, tko je u Kristu, novi je stvor. Jedino po milosrđu staro može nestati, a novo nastati. To nam otkriva Marija Magdalena koja sjedi na grobu i plače. Plače, jer ne može shvatiti i prihvatiti da nasilno umire Netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio je iz okova starih navika, slabosti i zla. Marija ne može shvatiti da Onaj jedini koji ju je prihvatio, preobrazio i oslobodio – nije živ. Prvi čovjek u kojem je mogla osjetiti snagu milosrđa koje oslobađa i okreće život u novom smjeru; Bog koji joj je otkrio potpunu besplatnu ljubav – da nije živ. Marija je shvatila da bez milosrđa ona u svijetu nama dovoljno snage da bi mogla živjeti. I zbog toga Marija zna da joj je život bez Boga nemoguć, jer njegovo je ime Milosrđe. Kako ne plakati na grobu Milosrđa? Kako živjeti u svijetu koji je spreman samo osuditi i koji ne pruža priliku za pokajanje? Kako izdržati u svijetu koji vrijednost čovjeka mjeri samo kriterijima koristi i uspjeha? Kako u ovom svijetu pronaći mjesto u kojemu će čovjek čuti riječi opraštanja i prihvaćanja, ma koliko god griješio? Tolika čežnja ne može biti ugušena. Zato Marija vidi Gospodina živoga, jer cijelo njeno biće, kao zemlja suha, žedna, bezvodna, traži, žeđa i čezne za Bogom živim, koji otkriva da je milosrdan. ‘Bože, daj i nama, po primjeru i zagovoru svete Marije Magdalene, svjedočiti da je Krist živ i da ćemo ga jednom ugledati! Ne dopusti da se začudimo kad te ugledamo! Ne dopusti da nas iznenadi ako na tvom licu prepoznamo tragove lica onih koje smo susretali! Lica gladnih hrane i žednih smisla, lica stranaca koji možda nisu pripadali našoj zajednici, ali su tražili Tebe iskrena srca, lica zarobljenih grijehom i krivnjom pa su u Crkvi željeli pronaći ono od čega Crkva jedino i živi – milosrđe Boga prepoznato u milosrđu njegove djece”, rekao je župnik Jurin.