Koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je mladi dekan otoka Visa i župnik župe Vis don Milan Šarić. Koncelebriralo je deset svećenika, među kojima su bili mladi župnik Svirača i Dola don Toni Aviani, generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić, dominikanac Ivo Plenković iz Bola na otoku Braču te poljski svećenik Lukaš Krabčik. U misnom slavlju sudjelovali su brojni mještani, župljani okolnih župa i turisti. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pjevači pod ravnanjem i uz harmonijsku pratnju maestre Klare Milatić.

Don Milan je prije misnog slavlja napomenuo kako su procesije znak hodočasničkoga života prema Bogu. „Svjesni samo da u tom svom hodu prema Bogu lutamo i zaboravljamo koji je naš cilj. Stoga, dok hodamo u procesiji, molimo Boga da nam bude milosrdan i da nam oprosti za sva naša lutanja, za sve naše grijehe“, rekao je don Milan. Potom je krenula procesija oko prelijepe kamene župne crkve ispred koje su s moćnikom sv. Mandaline blagoslovljeni sudionici slavlja i župa Svirče.

U propovijedi je don Milan istaknuo kako svetkovina sv. Mandaline pred nas stavlja jedan sukob. U sukobu je ono što mi mislimo o Mariji Magdaleni i ono što bismo danas zapravo trebali slaviti. Kad čujemo riječ, ime Marija Magdalena, prvo nam na pamet pada pomisao pokornica, preljubnica, kurva, žena najgora. A onda dođemo u crkvu i čujemo kako biblijska čitanja koja govore o Mariji Magdaleni nemaju nikakve veze i ni s čim onim što mi o njoj mislimo. Jedino što je sigurno o njoj je to da je bila žena poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama koja je tražila Boga, žena koja je neumorno tražila smisao života, tražila sreću. I kad je napokon našla tu sreću u Isusu iz Nazareta, proroku, čudotvorcu, učitelju, taj učitelj je odjednom završio na križu. Umro je i bio je pokopan. I Mariji nije ništa jasno. Nije moguće da Onoga koga sam cijeli život tražila i kad sam ga napokon našla, više ga nema. I za razliku od svih onih hrabrih muškarčina, apostola, koji su u svoj svojoj hrabrosti ostali zatvoreni u Dvorani Posljednje večere, da ih ne bi tko šta pitao, da im ne bi tko šta prigovorio, jedna žena izlazi van i ide na grob. Traži smisao. Žena koja vjeruje da Onaj koji je bio toliko moćan, koji je liječio bolesne i mrtve dizao iz groba, ne može ostati zatvoren u grobu, ne može tek tako završiti ovozemaljski život. Žena ima hrabrost, a ne muškarci koji će joj kroz stoljeća i tisućljeća pridodavati sve i svašta samo kako bi ostali u svome komodu, zatvoreni u sigurnosti svoje svete sobe. Marija ide na grob, ona traži. I nemirna je dok ne nađe Uskrsloga. Stoga Crkva danas pred nas stavlja Mariju Magdalenu kao uzor kršćanskoga života. Takvi bismo mi trebali biti kao kršćani, oni koji traže Boga i ne miruju dok ga ne nađu. Imamo li mi potrebu tražiti Boga? Svi ćemo mi reći da mi Boga tražimo. Zato smo svake nedjelje u crkvi i zato smo i danas ovdje. Međutim, sama naša misao o Mariji Magdaleni govori da mi Boga ne tražimo, nego tražimo načine kako Boga ne naći, kako ne živjeti ono što Bog od nas traži. Nije li tipični primjer takvog nekršćanskoga života nas kršćana otoka Hvara činjenica da je jači kult križonoše nego li slavljenje Boga. Nama je križonoša važniji i od križa i od Boga. I više se govori o onome tko će nositi križ i kad će ga nositi nego li o križu kojega križonoša nosi. I u taj naš otočki mentalni sklop upada Marija Magdalena koja navješćuje uskrsloga Boga. ‘Hej, ljudi, nije ostao na križu, nije ostao u grobu, živ je’! I bez njega ništa nema smisla. Bez živoga Boga sve je ovo uzalud. I zato Marija odlazi učenicima iza zatvorenih vrata i kaže im: ‘Javio mi se, živ je i traži od vas da izađete iz svoje sobe i krenete u Galileju, da krenete u svijet i da mu se pridružite’. Dobro, odlučili smo tražiti Boga, izašli smo iz svoga komoda, i sada, kako ga naći i gdje ga naći? Gdje je taj Bog? Apostolima je Isus po Mariji Magdaleni poručio da idu u Galileju i tamo će ga naći, on će im se tamo ukazati. Jedna rečenica na početku Sv. pisma daje nam odgovor kako naći Boga: „Na sliku svoju stvori Bog čovjek, muško i žensko stvori ih“. Gdje ću naći Boga? Naći ću ga u licu braće i sestara. Boga ću naći u svojoj obitelji. Naći ću ga u svojim prijateljima. Ali ću ga naći i u svojim neprijateljima, u onima koje ne volimo i u onima koji nam smetaju. Boga se može naći samo kada maknemo svoje želje i svoje slike o Bogu i otvorimo se istini. Bog nije ni mazohist ni sadist. On nas ne želi maltretirati, nego nas želi spasiti. Bog ne želi da vječno živimo u onoj noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, nego da izađemo na uskrsnuće. Apostoli su ostali zarobljeni ni na nebu ni na zemlji, između Posljednje večere i Golgote. Marija Magdalena izašla je izvan njihovih okvira. Ona nije ostala vječno zarobljena u Velikom petku, nego je došla na grob tražiti. Nije ni ona bila sigurna što traži. Ali je znala da se odgovor krije izvan toga. Bez križa se ne može. Ali križ ne može postati sve. Križ ima smisla samo ako iza njega slijedi uskrsnuće. I ova naša svetkovina ima smisla ako ćemo i mi poput Marije Magdalene početi tražiti Boga. Tražiti ga otvorena srca i dopustiti Bogu da nam se ukaže i ondje gdje ga mi ne bismo očekivali. Dopustiti Bogu da mi se ukaže u onim osobama za koje ja nikada ne bi rekao da imaju išta Božjega u sebi. Marija Magdalena Isusa je prepoznala u vrtlaru. Čula je kako je on zove po imenu. I sve joj je bilo jasno. I ništa drugo više nije bilo važno. Važno je da je pronašla onoga koga je tražila i traži duša njezina. I dok danas slavimo našu zaštitnicu, pokušajmo se osloboditi od slika jedne preljubnice i pohotnice. Pokušajmo vidjeti sliku žene, radosne žene, koja širi radost navještajem uskrsnuća. Neka nam ona pomogne da se oslobodimo i svojih predrasuda i svojih krivih slika o Bogu kako bismo ponovno mogli živjeti kao radosna djeca uskrsloga, rekao je don Milan.

Na kraju misnog slavlja mladi župnik Aviani zahvalio je svima i istaknuo kako je Crkva sv. Mariju Magdalenu tek 2016. proglasila apostolicom apostola, a pobožni pradjedovi župljana župe Svirče uzeli su je za svoju zaštitnicu dva i pol stoljeća prije te Bogu i Mariji Magdaleni na slavu i čast sagradili velebnu crkvu 1777. godine. Na pročelju crkve stavili su natpis: „Puk svirački skladni, hram ovaj sagradi, na slavu Božju i svete Marije Mandaline, godine Gospodnje 1777“. Župnik Aviani s razlogom je pozvao župljane župe Svirče na spomenuti sklad njihovih predaka.