U koncelebraciji su bili vlč. Antun Motočić, redoviti misnik u Karmelu, i vlč. Dragutin Kučan, supsidijar u Svetištu Majke Božje Bistričke.

Na početku homilije o. Dalibor je ispričao anegdotu: bio je u crkvi u kojoj se nalazi grob sv. Ivana od Križa, i za razliku od drugih crkava u koje zalaze turisti i hodočasnici, u njoj je vladala savršena tišina, iako je bilo posjetitelja. Rektor te crkve je posvjedočio da sv. Ivan ne dopušta da se u njegovoj crkvi brblja.

Zatim je sv. Ivana od Križa promotrio s isusovačke perspektive: Ivan je bio isusovački đak, ali nije se odlučio nasljedovati duhovnost sv. Ignacija, koja se nije uklapala u ondašnje tokove natjecanja u asketizmu, a Ivan je želio biti asket. Ivanova riječ vodilja bila je ništa, španjolski nada, koja označuje ogoljelost, a Ignacijeva magis – više, sve više, pritom misleći na kvalitetu onoga što se živi i radi. Zatim, Ivan govori o tamnoj noći osjeta i duha, a Ignacije o duhovnoj utjesi, jer po njemu je tama, odnosno suhoća, kušnja koju treba nadvladati. Napokon, u karmelskoj duhovnosti, čiji je predstavnik sv. Ivan, govori se kao o zaručničkoj, a isusovačka je apostolska – osvojiti svijet za Krista. Iako su jedan i drugi tražitelji Boga, ali ivanovsko traženje Boga je strastvenije, intimnije, više usredotočeno na Boga.

U drugom dijelu homilije usmjerio je misao na ono što povezuje ta dva sveca. U prvom redu kontradiktornost: sv. Ignacije je u svojih šesnaest godina života u Rimu slao svoje sinove na sve kontinente i gdje je god za to bila potreba, a da se sam nije micao iz Rima. Dok je sv. Ivan po svojoj vokaciji željan samoće i kontemplacije, morao putovati od samostana do samostan, reformirati. Dakle, jedan i drugi su živjeli su suprotno od onoga što je njihova duhovnost predstavljala kao ideal. „Druga sličnost je u tome što su jedan i drugi bili strastveno posvećeni tome da budu onakvi kakvima ih Bog želi i da njihov način života bude onakav kakav im je Bog pripravio za njihovu slavu. I jedan i drugi u središte stavljaju jednu realističnost duhovnosti i ljubav koja sve to ispunja. Jedan i drugi zamišljaju svoje duhovnosti kao put oslobođenja da bismo mogli primiti Boga. Uvijek je to jedna sloboda za, a ona pretpostavlja slobodu od vlastitih neurednih sklonosti, i slobodu od vlastite volje i ega. Nego da sve što jesmo bude prožeto onim što je Bog“.

Karmelićanke su svečanim himnom Te Deum na kraju mise dale hvalu Bogu za dvadeset i tri godine molitve, šutnje i rada Karmela u Mariji Bistrici u spomen na kanonsko utemeljenje ovog samostana 14. prosinca 1998.