Pitve, (IKA) – U župi Pitve na otoku Hvaru u ponedjeljak 25. srpnja svečano je proslavljen blagdan zaštitnika svetog Jakova apostola. U nazočnosti brojnih domaćih župljana i vjernika okolnih župa euharistijsko slavlje predvodio je mladi žpnik Velog Grablja i Brusja te župni vikar u Hvaru don Ivan Jurin. Suslavila su desetorica svećenika, među kojima su bili župnik i župni vikar don Stanko Jerčić i don Jurica Carić, hvarski dekan i župnik Starog Grada i Vrisnika don Ante Matulić te svećenik Hvarske biskupije i voditelj Hrvatske katoličke misije u Detroitu u SAD-u don Josip Oršolić. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći muški i ženski pjevači od kojih su neki diplomirani glazbenici i voditelji nekoliko klapa.
Pred početak misnog slavlja oko župne crkve obišla je tradicionalna procesija u kojoj su svečevim moćnikom blagoslovljeni misari i župa Pitve.
Župnik Jurin u propovijedi je istaknuo kako postoji opasnost da, slaveći velike likove kršćanske povijesti, ti nam likovi, idealno prikazani, počnu izgledati daleki, bez doticaja sa stvarnim životom i našom konkretnom situacijom. Tako svece počnemo promatrati kao nekakve nad-junake koji u naš svijet i život uskaču po potrebi, zahvaljujući nekim svojim nadmoćima. Ali prema svemu, pa i novozavjetnim izvješćima, koja su temelj kršćanstva, ti veliki likovi ipak liče na ljude: svakodnevne, zbunjene, ljute, nesposobne, trome, naivne, nagle, preoštre ili prepasivne. Tako su apostoli opisani u Novom zavjetu. Isus je najviše problema imao upravo s najbližima oko sebe, s onima koji su neprestano hodali s njime. Ako je želio da se njegov nauk što brže proširi i prepozna kao autentičan i privlačan, morao je pronaći ljude sposobne što bolje shvatiti i prihvatiti njegov nauk. Ljudski govoreći, još bi poželjnije bilo da su bili sposobni i lukavi taj nauk što bolje prikazati. Ali, primijećeno je da apostolima to nije išlo od ruke. Braća Jakov i Ivan, poput dviju maza, šalju majku da traži od Isusa da oni u njegovu kraljevstvu sjednu uz njega, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Apostolima se, koliko god oni hodali s Isusom i slušali njegove riječi, događalo upravo ono što se i nama događa – neprestana čežnja da čovjek ima Boga po svojoj mjeri. Apostoli su priznavali Isusovu posebnost, ali ona je bila izvan njihovih okvira; Isus pretjeruje u milosrđu, ne bira dobro društvo i ne vidi da služenje i sebedarje nisu najbolja opcija uspjeha. I evo vječne prepreke da čovjek dođe bliže Bogu; mi imamo mjeru za Boga. Želimo biti mjerodavni i odrediti kakav bi Bog trebao biti. A ako se Bog ne uklapa u naše kalupe, ako se na uklapa u naše kriterije ponašanja, onda nam nije ni potreban, jer ne ispunja naša očekivanja. Tako je to s mnogim kršćanima. Ne dopuštaju Bogu da bude temeljno nadahnuće svake njihove misli, riječi i djela. Tako, po riječima pape Franje, nastaju “salonski kršćani”. Nazivaju se kršćanima, neprestano govore koliko im znače vjera i Crkva, a žive svjetovnim životom. Ne ustručavaju se oklevetati, tuđe uzeti, prevariti, osuditi, osvetiti se, a Bog im je opet na prvom mjestu. Čak ne dozvoljavaju da se o tome govori i raspravlja.
I apostoli su upali u taj svjetovni duh razmišljanja i življenja. Da su ostali u tim svojim okvirima, ne bismo danas slavili svetog Jakova, ne bi bilo ni Crkve ni kršćanske vjere. Ali, Krist nije odustao od svojih učenika. Poslao im je Duha Svetoga koji im je srušio sve njihove okvire i otkrio im da se Boga ne može oblikovati po mjeri svojih želja i potreba. Duh Sveti otkrio je apostolima temeljnu istinu da je Isus Gospodin koji ih ljubi i daje svoj život za njih. Kad je to shvatio tromi, sebični, častohlepni i ravnodušni ribar Jakov, promijenio se i postao jedan od stupova Crkve te prvi od svih apostola dao svoj život za spomenutu istinu. Ono što je Duh Sveti učinio apostolima, može učiniti i nama; da otkrijemo da je Isus Gospodin i da povjerujemo da je taj Bog dao svoj život za nas. Tek tada možemo postati apostoli koji žive evanđelje i navješćuju Isusa Krista i njegov nauk po kojemu ljubav pobjeđuje mržnju, a praštanje uvredu, pomirenje neslogu, nada očaj, svjetlo tamu, a vjera rasvjetljuje sumnje, rekao je župnik Jurin.