Starigrad, (IKA) – Svetkovina Vele Gospe okuplja mnoštvo vjernika i na najvišim planinskim uzvisinama – potvrđuje to svetište Vele Gospe na Velikom Rujnu na Velebitu iznad Starigrada, koji je proslavio i Dan općine, kamo 15. kolovoza, na uzvisini od 900 m nadmorske visine, tradicionalno hodočaste mnogi vjernici. Od “nizinskog” središta župe sv. Jurja u Starigradu-Paklenici do crkve Vele Gospe na proplanku planinskih visova potrebno je između pet i šest sati hoda. Novost ovogodišnje proslave bilo je otvaranje tzv. vatrogasnog puta dugog 13 km, koji omogućuje da se ubuduće neposredno do tog svetišta dođe i automobilom. Put je blagoslovio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa na kraju svečanog misnog slavlja koje je na Veliku Gospu predvodio na Velikom Rujnu, sa starigradskim župnikom Marinkom Jelečevićem, zagrebačkim kanonikom Mijom Gorskim, koji je dugogodišnji hodočasnik tog velebitskog svetišta, i još nekoliko svećenika. Nakon mise mons. Prenđa je planinskom ravnicom predvodio i procesiju sa zavjetnom Gospinom slikom. Još je jedna specifičnost ovogodišnje svetkovine: nakon mise, Šime Strikoman je iz helikopetra snimio 135. milenijsku fotografiju “Vela Gospa na Velikom Rujnu”. Oko tisuću hodočasnika oblikovalo je Marijin profil s krunom i auerolom, ušavši u za to označena polja na livadskom prostoru 50 x 42 m, ispred Gospine crkve na Velikom Rujnu. “Na brdu smo. Brdo je uvijek bilo mjesto Božjeg prebivanja i susreta s njime”, rekao je mons. Prenđa, podsjetivši na Sinaj, Karmel, Maslinsku goru i Golgotu. “I Velebit je mjesto susreta s našom Majkom i Bogom naših otaca i naše povijesti. Iz te povezanosti i prijateljstva rodila se Božja zaštita kroz vjekove. Mi smo narod sv. Petra i katolici već 14 stoljeća. Obitelj i djeca bili su najveća vrednota našeg naroda. Zato smo i ostali Zvonimirova lađa”, poručio je nadbiskup Prenđa, istaknuvši iskustvo hrvatskog naroda u Božjem vodstvu i zaštiti.
Veliko Rujno, najprostranjenija velebitska visoravan duga sedam i široka jedan kilometar, nalazi se u središtu Velebita čije svetište Majke Božje štuje cijeli podvelebitski kraj. Smješteno u Parku prirode Velebit to je područje bilo zahvaćeno velikim požarima, a posljedice višednevnog prošloljetnog velikog požara, opožarena površina, još uvijek je vidljiva; ugrožen je crni bor i deseci endemskih vrsta ljekovitog bilja. Do tog se područja nekad moglo doći samo pješice; no godine 1993., inicijativom Starigrađanina Role Dokoze, uz pomoć Hrvatske vojske, počelo je probijanje makadamskog puta prema Velikom Rujnu, koji je u dužini od 7 kilometara do Velikog Vaganca prije tri godine i asfaltiran. Poduzeće “Hrvatske šume” početkom godine počelo je probijati daljnje protupožarne putove kroz Velebitski masiv do Velikog Rujna. Mons. Prenđa blagoslovio je taj novi put kojim je i stigao do svetišta, moleći Božju zaštitu ljudi i tog krajolika koje je nekad bilo jedno od najvećih živućih naselja na Velebitu. Vidljive su kamene kućice koje Starigrađani obnavljaju nudeći gostoprimstvo planinarima, sportašima, hodočasnicima, turistima, ljubiteljima prirode iz cijelog svijeta koji tu smiruju duh i tijelo. Velika Gospe na Velikom Rujnu okuplja mnoge planinare i trkače, maratonce iz cijele Hrvatske, članove atletskih klubova iz Zadra, Zagreba, Varaždina, Rijeke, Like i Slavonije. Sudjeluju i gosti iz Slovenije, Italije, Njemačke, Francuske, Češke, Slovačke i drugih zemalja. Bilo je tako i ove godine kad je na Veliku Gospu održana 9. međunarodna planinska utrka od središta Starigrada do svetišta. Organizatori su Role Dokoza i nekad aktivan uspješan hrvatski atletičar Slobodan Mijolović. U trajanju između jednog i dva i pol sata, utrka je okupila 60 maratonaca iz domovine i svijeta. Pobjednik “visinskog maratona” dugog 13 km, u kojem je najstariji sudionik imao 80, a najmlađi 15 godina, je Josip Lacković iz Varaždina; do svetišta je stigao za sat i osam minuta. Drugo mjesto osvojio je Nedjeljko Ravić, veteran iz Zagreba. “Ta je utrka ‘uvertira’ za misu u kojoj sudjeluju svi trkači kad primimo blagoslov. Moja nakana je hodočasnička i trkačka. Prirodna je prekrasna, lijep ambijent, s jedne strane more, a s druge planina. To je rijetkost. Ta je utrka puno zahtjevnija od nizinskih, no bitno je da je lijepa”, rekao je pobjednik Josip Lacković, dijeleći mišljenje s ostalim sudionicima koji kažu da su “željeli nešto žrtvovati”. Primjer žrtve su i roditelji koji su po vrućini i strmom makadamskom putu hodočastili s djecom gurajući dječja kolica sa željom da počaste Gospu u njenom svetištu na Velikom Rujnu gdje se nalaze ostaci stare i nova crkva Majke Božje. U prošlosti se stanovništvo bavilo stočarstvom te je radi ispaše živjelo u udaljenim velebitskim zaseocima, zbog čega je i izgrađena ta crkvica. Godine 1930., zalaganjem starigradskog svećenika i planinara don Ante Adžije, u blizini stare puk je izgradio novu crkvu, “s pomoću Boga i Starigradca i na čast Velike Gospe”. Stanovništvo se preselilo na obalu i bavi se turizmom, no Podgorci koji su nekad živjeli na planini u novije vrijeme vraćaju se korijenima i obnavljaju autohtonost raštrkanih zaseoka. O gradnji crkve pisano je i u Hrvatskom planinaru, broj. 9 iz 1930. g.: “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu. Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a u ime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živo i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena”.