“Značenje kršćanske patnje kod don Enrica Smaldonea i Alfonsa Russa” bila je središnja tema konferencije koja je održana tijekom protekloga tjedana u Sarnu na poticaj msgr. Giuseppea Giudica, biskupa biskupije Nocera Inferiore-Sarno, o četrdesetoj obljetnici apostolskog pisma Salvifici Doloris.

“Zahvalan sam vašem biskupu, s kojim me veže dugo i bratsko prijateljstvo, ne samo na upućenom pozivu prigodom obilježavanja 40. obljetnice apostolskog pisma Salvifici Doloris svetog Ivana Pavla II., nego i na pruženoj prilici da se mogu upoznati i sa dvojicom slugu Božjih za koje je otvorio biskupijski proces za beatifikaciju i kanonizaciju: svećenikom Enricom Smaldoneom i Alfonsom Russom”, započeo je kardinal Semeraro, ističući vrijednost geste koja zahtijeva veliko razlučivanje i odgovornost.

“Apostolska konstitucija Divinus perfectionis Magister Ivana Pavla II., koja trenutačno uređuje ovu osjetljivu materiju – dodao je – povjerava dijecezanskom biskupu zadaću istraživanja života i kreposti vjernika te raširenosti glasa svetosti. Potonji element je uistinu važan, ali i odlučujući: postupak za beatifikaciju i kanonizaciju ne proizlazi, zapravo, iz želje skupine ljudi da netko, čak dobar i uzoran, bude nagrađen ili da mu se dodijeli počasna titula. Beatifikacija i kanonizacija to uopće nisu. U tu svrhu može se učiniti nešto drugo, kao što je davanje imena ulice ili trga, spomenika, biografije.”

Službeno proglašenje svetosti od strane Crkve puno je relevantnija stvar, koju je potrebno stručno ispitati i razlikovati od dobrog glasa, javnog mnijenja, društvene i kulturne poznatosti. “Govoreći o nunciju Sulpriziju, sveti Pavao VI. je rekao: “Blaženik i svetac moraju biti kao ogledalo da bismo upoznali sebe”; no oni moraju biti i izazov za osobno pitanje: Ako je on to učinio, hoću li i ja to moći učiniti? To je nada koju je mons. Giudice s velikom pažnjom izrekao na počecima ova dva procesa”, objasnio je Kardinal.

“Dok sam čitao biografije slugu Božjih Enrica Smaldonea i Alfonsa Russa, pao mi je na pamet izraz pape Franje iz Apostolske pobudnice Gaudete et exsultate“, nastavio je Kardinal, “gdje Papa govori o svetosti u susjedstvu, o svetosti onih koji žive blizu nas i odraz su Božje prisutnosti, raširene i strpljive svetosti, poput one svetosti roditelja koji s ljubavlju odgajaju svoju djecu, muškaraca i žena koji rade kako bi u svoju kuću donijeli kruh, bolesnika, starijih redovnika koji su i dalje nasmijani”.

Sliku koja je odabrana kao središnja slika konferencije, reprodukcija dobrog Samaritanca Vincenta van Gogha, kardinal Semeraro je preuzeo kako bi prikazao osjećaj kršćanske pomoći i milosrđa: “Da bismo bili poput dobrog Samaritanca moramo preuzeti odgovornost, srcem i životom, zbog patnje drugoga”.

Kardinal je istaknuo kako je ovo bila i umjetnikova posljednja slika; nastala je u vrijeme kada je i Van Gogh proživljavao velike unutarnje patnje. “Poziva nas da na sebe preuzmemo rane onih oko nas, strpljivo i suosjećajno, onako kako su to činili don Enrico Smaldone i Alfonso Russo, čija djela ostaju kao živi znakovi konkretne svetosti”.

“Dvojica slugu Božjih kojih se danas prisjećamo nisu bili moćni i bogati; bili su siromašni i živjeli su prema onome što sveti Pavao piše: “Kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo” (2Kor 6,10)”, istaknuo je Kardinal. Ta je izjava, primijetio je, “antipod svjetovnog mentaliteta koji cijeni samo one koji su bogati i moćni”. Potom je citirao svetog Pavla VI. i Populorum progressio koji je već 1967. istaknuo jaz između bogatih i siromašnih, koji je danas sve izraženiji, što proizlazi iz podataka  Banca d’Italia: “Krist, premda bogat, radi nas je postao siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo. U patnji i poniznosti nalazi se neiscrpan izvor duhovnog bogatstva i solidarnosti.”

Time je došao do srži susreta, do teme koja mu je bila dodijeljena: “Ivan Pavao II. napisao je svoje apostolsko pismo Salvifici Doloris da analizira temu boli koja, kada je iskusi ljudsko biće, dobiva ime: patnja. Ona pak postoji u dva oblika: fizičkom i moralnom. Zapravo, čovjek ne trpi samo bol; on svjesno pati i preispituje se o svojoj patnji: pita se zašto, odnosno zbog čega i s kojim ciljem. To je pitanje koje se ne tiče samo podrijetla, već i svrhe patnje. Konačan odgovor na ovo temeljno pitanje nudi Krist raspeti i uskrsli. On nije samo Otkupitelj po patnji, nego i Otkupitelj patnje.”

Sveti Ivan Pavao II., osim što je ostavio nauk o vrijednosti trpljenja, ponudio nam je stvarno svjedočanstvo, osobito u posljednjim godinama svoga života. “Možemo to ponovno pročitati u njegovoj posljednjoj knjizi Sjećanje i identitet, podsjetio je Kardinal, citirajući i riječi koje je Benedikt XVI. uputio svom prethodniku u prvom govoru Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005.: “Ivan Pavao II. govori nam da patnja raspetoga Boga nije samo oblik patnje uz druge… Krist je patnjom za sve nas dao novo značenje patnji, uveo ju je u novu dimenziju, u novi poredak: onaj ljubavi.” Primjer Ivana Pavla II. stoga nas poziva da patnju gledamo očima kršćanske nade, prihvaćajući da, unatoč krhkosti, postoji obećanje spasenja.

Zatim se Kardinal usredotočio na značenje sljedeće jubilarne godine koju je proglasio papa Franjo, a koja je posvećena nadi, kreposti koja se, objasnio je kardinal Semeraro, “rađa iz ljubavi i temelji se na ljubavi koja proizlazi iz Srca Isusova probodenog na križu”.

Zapravo, nada nije samo osobna vrlina, nego je “uvijek zajednička”, kako to jasno i pokazuju djela dvojice Božjih slugu”. To je jasno naznačio Alfonso Russo utemeljujući Pobožnu zajednicu bolesnika Krista Spasitelja, ističući tako Krista kao izvor ozdravljenja, ali i don Enrico Smaldone koji je kao ime sirotišta odabrao naslov Città dei Ragazzi. Riječ grad, kako ju je objasnio Izidor Seviljski u svojim Etimologijama, označava susret života mnogih, grad prikuplja i spašava živote mnogih. Ovim inicijativama dvojica Slugu Božjih dali su nadu i posvjedočili vrijednost prihvaćene i zajedničke patnje.

Na kraju konferencije mons. Giudice podsjetio je na osjećaj kršćanske zajednice koja brine o drugima, podsjetivši da su “životi svetaca ispisani kistom križa”, istaknuvši potrebu da u svakom kontekstu budemo svjedoci milosrđa. “Puno je patnje, ponekad je vidljiva, ponekad skrivena u duši, a postoje i bore koje ne možemo vidjeti. Pokušajmo ih pomilovati i mi ćemo onda moći biti dobri Samarijanci”, istaknuo je mons. Giudice.