Kateheza br. 54 – Molitva u nevolji
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 85

1. Psalam 85, koji je upravo proglašen i o kojem ćemo razmišljati, pruža nam divan opis molitelja. On se predstavlja Bogu ovim riječima: tvoj sam «sluga» i «sin sluškinje tvoje» (r. 16). Taj izraz, sigurno, može pripadati rječniku dvorskog ceremonijala, no također je korišten da označi slugu kojeg je posinio starješina neke porodice ili plemena. U tom svjetlu psalmist, koji se opisuje također kao «posvećen» Gospodinu (usp. r. 2), osjeća da je povezan s Bogom ne samo svezom poslušnosti, već također prisnosti i zajedništva. Zato je njegova molitva sva prožeta pouzdanim predanjem i nadom. Slijedimo sada tu molitvu koju časoslov predlaže na početku dana koji će po svoj prilici donijeti sa sobom ne samo obaveze i napore, već također nerazumijevanja i poteškoće.

2. Psalam započinje snažnim pozivom, kojeg molitelj upućuje Gospodinu pouzdavajući se u njegovu ljubav (usp. rr. 1-7). Na kraju on ponovno izražava sigurnost da je Gospodin «milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost» (r. 15; usp. Izl 34,6). Ta opetovana i pouzdana posvjedočenja povjerenja očituju neokaljanu i čistu vjeru, koja se prepušta «Gospodu koji je dobar, pun ljubavi prema svima koji ga zazivaju» (usp. Ps 85,5).
U središtu psalma uzdiže se himan, u kojem se isprepliću osjećaji zahvalnosti sa ispovijedanjem vjere u djela spasenja koja Bog podastire pred narodom (usp. rr. 8-13).

3. Protiv svake napasti idolopoklonstva, molitelj proglašava apsolutnu jedincatost Boga (usp. r. 8). Potom se izražava smjela nada da će se jednoga dana «svi narodi» klanjati Bogu Izraelovu (r. 9). Ta divna perspektiva ispunjena je u Crkvi Kristovoj, jer je on pozvao svoje apostole da uče «sve narode» (Mt 28,19). Nitko ne može dati potpuno oslobođenje, osim Gospodina o kojem svi ovise kao stvorenja i kojem se treba obraćati u stavu klanjanja (usp. Ps 85,9). On, naime, očituje u svemiru i u povijesti svoja čudesna djela, koja svjedoče o njegovu apsolutnom gospodstvu (usp. r. 10).
U tom dijelu psalmist izdvaja prostor u kojem pristupa Bogu sa snažnom i čistom molbom: «Uči me, Jahve, svojemu putu da hodim vjeran tebi, usmjeri srce moje da se boji imena tvojega!» (r. 11). Lijepa je ta molba da se upozna Božja volja, kao i taj zaziv da se dobije dar «čista srca», nalik srcu djeteta, koje se bez zdvajanja i proračunatosti potpuno predaje Ocu kako bi se zaputilo putom života.

4. Tada s vjernikovih usana izvire hvala milosrdnom Bogu, koji mu ne dopušta da se strmoglavi u očaj i smrt, u zlo i grijeh (usp. rr. 12-13; Ps 15,10-11). Psalam 85 tekst je drag židovstvu, koji ga je uvrstio u bogoslužje jedne od najvažnijih svetkovina, Yom Kipura ili dana pokajanja. Knjiga Otkrivenja, sa svoje strane, izvukla je iz njega jedan redak (usp. r. 9), smjestivši ga u slavnu nebesku liturgiju unutar «pjesme Mojsija, sluge Božjega, i pjesme Jaganjčeve»: «Svi će narodi doći i klanjati se pred tobom», i Otkrivenje dodaje: «jer se očitovahu pravedna djela tvoja» (Otk 15,4).
Sveti Augustin našem je psalmu posvetio dugačak i oduševljen komentar u svom Izlaganju o psalmima, pretvorivši ga u pjesmu Krista i kršćanina. Latinski prijevod, u r. 2, prema grčkoj verziji Sedamdesetorice, namjesto «vjeran» koristi izraz «svet»: «Čuvaj me jer sam svet». Zapravo, samo Krist je svet. Ipak, razmišlja sveti Augustin, i kršćanin može na sebe primijeniti te riječi: «Svet sam, jer si me ti posvetio; zato jer sam ga primio [taj naslov], a ne zato što sam ga imao sam po sebi; jer si mi ga ti dao, ne zato što sam ga sam zaslužio». Zato «neka kaže svaki kršćanin, ili bolje neka to kaže cijelo tijelo Kristovo, neka razglasi posvuda, dok podnosi nevolje, različite napasti, bezbrojne sablazni: #!Čuvaj dušu moju, jer sam svet! Spasi svoga slugu, Božje moj, koji se u tebe uzda#!. Eto: taj svetac nije ohol, jer se uzda u Gospodina» (vol. II, Rim 1970., str. 1251).

5. Sveti kršćanin se otvara univerzalnosti Crkve i moli s psalmistom: «Svi narodi što ih stvori doći će i klanjat#! se tebi, o Jahve, i slavit će ime tvoje» (Ps 85,9). Augustin komentira: «Svi narodi u jednom Gospodinu jedan su narod i čine jedinstvo. Kao što postoji Crkva i crkve, i crkve su Crkva, tako je taj #!narod#! isto što i narodi. Isprva bijahu razni puci, brojni narodi; sada je samo jedan narod. Zašto samo jedan narod? Zato što je samo jedna vjere, jedna nada, jedna ljubav, jedno očekivanje. Na kraju, zašto ne bi bio samo jedan narod, ako je samo jedna domovina? Domovina je nebo, domovina je Jeruzalem. To je narod koji se prostire od istoka do zapada, od sjevera sve do mora, na četiri strane cijeloga svijeta» (isto, str. 1269).
U tome sveopćem svjetlu naša se liturgijska molitva preobražava u uzdah hvale i u pjesmu slave Gospodinu uime svih stvorenja.