Vatikan, 13. 12. 1998. (IKA) – Boje, pjesme, folklorni izrazi oceanskih zemalja, od Samoa do Solomona, od Fidžija do Nove Gvineje, Australije i Novog Zelanda još su jednom bili dio svečanoga misnog slavlja kojim je predsjedao Papa na završetku Izvanredne biskupske sinode petog kontinenta u subotu 12. prosinca, koja je otvorena sličnim slavljem u istoj vatikanskoj bazilici sv. Petra, 22. studenoga.
Nakon 20 dana rada Sinode, 15 općih zasjedanja, 14 zasjedanja u jezičnim skupinama i dvije svečane liturgije s porukom narodu Božjem i 48 prijedloga predanih Svetom Ocu zaključena je ta četvrta kontinentalna sinoda koja je održana prema Papinoj želji. Prethodne su bile za Afriku (1994), Ameriku (1997) i Aziju (1998). Slijedi biskupska sinoda za Europu koja će se održati iduće godine u neposrednoj pripravi za Veliki jubilej 2.000. Na Sinodi su sudjelovali svi oceanski biskupi, njih oko 90, te poglavari vatikanske kurije, 15 stručnjaka, dvadesetak promatrača i promatračica, i iz Oceanije, te četiri izaslanika ostalih kršćanskih zajednica.
Srdačno pozdravljajući i zahvaljujući sudionicima na radu na Sinodi i osobito “za svjedočenje zajedništva cijeloj Crkvi” Papa, koji je oko vrata nosio vijenac od cvijeća – znak vlasti i poštivanja – u propovijedi je potvrdio glavni cilj Sinode: “prenositi u iduća stoljeća i budućim naraštajima bogatu baštinu evangelizacije Oceanije… kako bi ta pučanstva bila u potpunosti dionici Kristove ljubavi”. Ivan Pavao II. nije krio težinu te zadaće. “Kako ne uočiti”, rekao je govoreći na francuskom jeziku, “da je i u vašim društvima vjera izložena prijetnjama i napastima izdvajanja? Kako ne istaknuti da bi je se ponekad htjelo ograničiti na pojedinačno iskustvo koje ne bi imalo nikakva utjecaja na društveni život?”
Sveti je Otac istaknuo glavne razloge pastoralne zabrinutosti oceanskih biskupa iznesenih na Sinodi: posljedice kolonizacije i selilaštva, uvjeti u kojima žive etničke manjine, problemi vjere mladeži, izazovi suvremenosti i posvjetovnjačenja koji zahtijevaju skrb i pastoralno zauzimanje na različitim područjima, poput zvanja, pravde i mira, obitelji, crkvenog zajedništva, katoličkog odgoja, sakramentalnog života, ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. Ivan Pavao II. na kraju je ustvrdio: “Isus Krist, i za narode Oceanije, je put koji treba slijediti, istina koju treba naviještati, život koji treba živjeti. To je program nove evangelizacije u cijelome svijetu koja se ostvaruje u velikodušnoj suradnji s Duhom Svetim, koji obnavlja lice zemlje”.
Zagrljajem mira povjerio je Gospodinu – Putu, Istini i Životu – Crkve u Oceaniji i uputio im riječi proroka Izaije: “Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, i s kraja zemlje hvalu njegovu, neka ga slavi more sa svim što je u njem, otoci i njihovi žitelji”.
Brojni i sugestivni znaci inkulturacije bili su dio svečane liturgije koja je započela, kao i 22. studenoga, sviranjem školjki tipičnim za kulturu naroda Oceanije kojom se označavao početak neke velike svečanosti. Uz latinski jezik pod Mikelanđelovom kupolom odjekivale su riječi na engleskome, francuskom, samoanskom, mahorskom, bislamskom, fidžijskom i tahitijskom jeziku dok je prikazivanje darova bilo praćeno prelijepim samoanskim plesovima. Zajednički “Veliča” pjevan je također na samoanskom jeziku.
Po završetku liturgije u sv. Petru sinodski oci ručali su s Papom u kući sv. Marte u Vatikanu.