SVJEDOČANSTVO KOJE VRIJEME NEĆE IZBRISATI

Predraga braćo i sestre!

Slike svjetla i soli o kojima govori Evanđelje veoma su značajne obzirom na svjedočanstvo koje je svaki kršćanin pozvan dati u svome životu: “Vi ste sol zemlje;… vi ste svjetlo svijeta” (Mt 5, 13 – 14).
Kristov učenik, prožet božanskim svjetlom, treba biti svjetlo koje obasjava i grije. Sol, simbol života, simbol mudrosti, također je simbol uloge Kristovih učenika koju trebaju vršiti u svijetu: uloga primjerena onoj koju vrši sol u jelu.
Blaženi Alojzije Stepinac, čije se godišnjice smrti spominjemo danas, koja se zbila 10. veljače 1960, bio je za Crkvu u Hrvatskoj svjetlo i sol u osobito teškim vremenima, po svjetlom svjedočanstvu kojeg prolaznost vremena neće moći izbrisati.
Već od vremena rimskog carstva, u Hrvatskoj su bili brojni mučenici. I dvadeseto stoljeće zabilježilo je mnoge. Svojom žrtvom, sjedinjenom s patnjama Kristovim, dali su izvanredno svjedočanstvo koje i danas nastavlja zračiti svjetlo i nadu govorom koji ne pozna zalazak. Mnogi pastiri, svećenici, sestre i obični vjernici potvrdili su krvlju i golemim žrtvama svoju vjeru i svoje prianjanje uz Krista.
Blaženi Stepinac nije prolio krv u strogom smislu riječi, ali su duge patnje prouzročile njegovu smrt. Posljednjih 15 godina njegova života, obilježile su neprestana zlostavljanja i trpljenja s kojima se on suočio i pod cijenu vlastitog života kako bi svjedočio Evanđelje i bio svjetlo i sol Crkve u Hrvatskoj, odbacujući svaku namjeru Vlade koja ga je željela prisiliti da Hrvatima ustanovi neovisnu crkvu, u nekom smislu, odvojenu i nezavisnu od Rima.
U svojoj duhovnoj ostavštini (napisanoj 1957) blaženi Stepinac je govorio: “Moji dragi sinovi, ostanite vjerni Kristovoj Crkvi, i pod cijenu života, ako je potrebno… Vi znate da su naši oci i preci stoljećima prolivali potoke krvi da bi sačuvali sveto blago katoličke vjere i da bi ostali vjerni Kristovoj Crkvi. Ne biste bili dostojni imena vaših otaca, ako biste dopustili da se odvojite od stijene na kojoj je Krist izgradio svoju Crkvu.. Vjernost dakle, Katoličkoj Crkvi, sve do groba”.
Tekst njegove duhovne ostavštine prožet je čvrstom sviješću da treba prijeći vlastiti “križni put” kao kršćanin i biskup, za Katoličku Crkvu i za Hrvatsku. Kada mu je Titova vlada ponudila mogućnost da zbog zdravlja napusti Domovinu, on je odbio, dobro znajući da, ako bude prihvatio, nikada se više neće moći vratiti. Želio je ostati blizu i biti koristan svome narodu, svjedočeći u svakoj prilici istinu Evanđelja i povjeravajući se Gospodinu prema svome biskupskom geslu “In te, Domine, speravi”.
Blaženi Stepinac, snagom koja dolazi odozgo i herojskim duhom vjere, znao se suočiti sa žalosnim zbivanjima svoga vremena, ponudivši svome narodu u tamnim vremenima, ali i nama danas, smjerokaz u teškim životnim trenucima. Blaženik se snažno odupro vlastima u Hrvatskoj, braneći progonjene osobe bili oni Srbi, Židovi, Cigani ili Hrvati. Podigao je glas protiv svake vrste nepravde. U djelovanju kardinala Stepinca postoji odrednica: suprotstavljanje svakoj nepravdi, tko god je počinio. Napisao je: Katolička Crkva ne boji se bilo koje zemaljske sile, kada se radi o obrani temeljnih čovjekovih prava.
Blaženi Stepinac bio je svjestan velikog zadatka i odgovornosti koje je imao kao zagrebački nadbiskup za tadašnji svijet. Znao je da Kristov učenik ne može živjeti za samoga sebe i da Pastir treba ostati posred svoga stada, voditi ga podučavanjem i primjerom svoga života. Dobri Pastir, zapravo daje život za svoje ovce.
Njegova snaga nasuprot neutemeljenim tužbama, koje su mu bile pripisane, dirnula je one koji su prisustvovali njegovom suđenju. Čak i dva vladina odvjetnika, zadužena da ga optuže, završili su braneći ga priznavajući očitu istinu. Njegova hrabrost i herojstvo pogodili su u srca dvaju odvjetnika i dodirnuli su srca mnogih muževa i žena u Hrvatskoj. Njegovo svjedočanstvo prešlo je granice Hrvatske. Sjećam se kako je rektor moga Sjemeništa u Bresci, za vrijeme suđenja, čitao svaki dan za ručkom izvještaje talijanskog tiska o slučaju Stepinac i svi mi trpjeli smo zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom i divili smo se snazi njegova duha i vjere. I taj nepravedni proces, sa nepravednom presudom, nije opstao pred sudom povijesti.
On ostaje za svih nas veliki svjedok, koji je pružio snagu mnogim osobama ne samo u svojoj domovini, nego u cijelom svijetu i naučavao je da budemo, kako kaže Evanđelje današnje mise, svjetlo i sol zemlje. Njegovo svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo mnogih drugih mučenika, primjer je i poziv da budemo vjerni idealima kršćanskog života. Samo živeći ove ideale, možemo se smatrati svjetlom i solju ovoga svijeta.
Važna dimenzija života blaženog Stepinca bili su njegova hodočašća u Svetište Mariju Bistricu. On je dao odlučujući doprinos da Marija Bistrica postane jedno od najvažnijih svetišta u Hrvatskoj, svetište koje je 3. listopada 1998. izabrano za mjesto na kojem se dogodila svečanost njegove beatifikacije. Često je blaženi Stepinac pješke prelazio daljinu od 45 kilometara između Zagreba i Svetišta. Povodom hodočašća 1935. godine zaključio je propovijed jednim marijanskim zavjetom: “Obećajemo da ćemo ostati tvoji štovatelji, vjerni i iskreni. Vjerni sve dok naši potoci budu žuborili, sve dok naše rijeke budu rumorile, sve dok se naše plavo more bude pjenilo, sve dok se naše livade budu zelenile, sve dok naša zemlja bude zlatom urešena, sve dok naše guste šume budu činile hlad, sve dok cvijeće naše zemlje bude širilo svoj miris”.
U godinama provedenim u zatvoru, njegova marijanska duhovnost bila je za njega sigurni izvor mira i snage nasuprot klevetama. Iz Evanđelja i pobožnosti prema Mariji crpio je snage da bi bio Pastir koji daje život za ovce, darujući svakim danom samoga sebe u tužnim prilikama koje su ga snašle.
Neka njegovo svjedočanstvo nastavi svijetliti hod Crkve i čovječanstva. Neka njegovo svjedočanstvo bude svjetlo, posebno onima koji se u ovom Zavodu pripremaju biti Kristovi svećenici, u vremenima koja su drukčija od onih u kojima je živio blaženi Stepinac, ali u kojima postoji potreba iste vjernosti Kristu i iste pastirske hrabrosti. Amen!