SVJEDOČENJE O STRADANJU I DOSTOJANSTVU

SVJEDOČENJE O STRADANJU I DOSTOJANSTVU
Mons. Vinko Puljić: “O stradanjima s nadom”
naklada HKD “Napredak”, Sarajevo, rujan 1994.
U nakladi Hrvatskoga kulturnog društva “Napredak” iz Sarajeva izašla je iz tiska knjiga vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića “O stradanjima s nadom”. Knjiga je skup “misli, stajališta i poruka” sarajevskog metropolite, kako stoji u podnaslovu, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, i svjedočenje o nastojanjima Katoličke Crkve u BiH na nalaženju pravednog i mirnog rješenja sukoba na tlu Bosne i Hercegovine, kao i ustrajnosti da hrvatski narod i njegova Katolička Crkva ostane i opstane na tim prostorima na kojima je najstarija i na kojima je ostavila velike duhovne, kulturne i materijalne tragove svoga postojanja.
Knjiga je izbor govora, pisama, obraćanja civilnim vlastima i međunarodnoj zajednici, intervjua i propovijedi mons. Puljića među kojima posebno mjesto zauzimaju pisma biskupa Puljića Svetome Ocu. Pisma su to zahvalnosti na očinskoj riječi utjehe i ohrabrenja, ali i pisma svjedočenja iz ratnog užasa u komu se nad hrvatskim katolicima u BiH nadvila prijetnja istrebljenja nakon višestoljetne nazočnosti na tom prostoru. U knjigu je uključeno i Papino pismo mons. Puljiću od 29. rujna 1993. godine.
Čitanjem knjige “O stradanjima s nadom” mogućno je očitavati kontinuitet i dosljednost nadbiskupa Puljića u traženju pravde i mira, poštivanja temeljnih Božjih i međunarodnopravnih normi i zakona, od prvih predratnih barikada u Sarajevu u ožujku 1992. do kraja 1993. godine. Uredništvo je izbor nadbiskupovih javnih nastupa načinilo tako pregledno, da je mogućno uvidjeti beskompromisno zalaganje mons. Puljića da se nepravda, zločin i nečovječnost osudi i odbaci, ma s koje strane dolazili, i da se jednako tako podupru sva nastojanja koja pridonose ostvarenju mira, suživota, dostojanstvenog i časnog ostvarenja prava svih naroda na miran život i svestran napredak. Zalaganja mons. Puljića za prava svake ljudske osobe, osobito za prava nezaštićenih i bespomoćnih poput djece i prognanih, bez obzira na to kome narodu i kojoj vjerskoj zajednici pripadali, dalo mu je uvijek moralni autoritet i pravo da digne glas u obranu hrvatskog naroda, njegovih prava i prava Katoličke Crkve, kad god su ona bila dovedena u pitanje ili izravno ugrožena. O tome svjedoči poseban dodatak u knjizi, apeli, pisma, prosvjedi i upozorenja koja je na različite adrese slao mons. Puljić ne ustručavajući se energično demantirati neistine o Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu jednako kao i upozoriti na nepravde i nasilja kojima je izložen, čak i onda kad to nije bilo ni lako ni sigurno.
Upravo zato, ova je knjiga još jedno vrijedno dokumentarno svjedočanstvo o ratu u Bosni i Hercegovini, o stradanju hrvatskog naroda i njegove Katoličke Crkve, ali i o naporima i stajalištima Katoličke Crkve u BiH i njezina prvoga biskupa tijekom svih strahota i nesreća koje, nažalost, još uvijek traju. (DL)

PRVE NOVINE U NAJSTARIJEM HRVATSKOM GRADU
U galeriji “Zvonimir” u Solinu, dogradonačelnik i glavni urednik Špiro Žižić predstavio je 16. rujna prvi broj mjesečnika “Solinska kronika”. Kao što u uvodniku stoji, poslije mnogih pokušaja, to su prve novine koje izlaze u tom najstarijem hrvatskom gradu: “Štošta je ovaj zakutak svijeta u tijeku svog dugog trajanja pregrmio preko svojih leđa: smjenjivahu se tu carstva, države, vojske i zastave, iza čega je, kao nigdje drugdje, svjedokom i spomenikom ostajao kamen. I narod. Narod, koji svemu unatoč, diše, živi i traje. Dugo i čvrsto, čvršće i od kamena samog.
Mnogo toga se, dakle, dogodilo na ovom tlu, no jedne stvari nikada nije bilo. Nikad, naime, Solin nije imao svoj list”.
U prvom broju “Solinske kronike” nalazi se, između ostaloga, i opširna reportaža o proslavi blagdana Male Gospe pod naslov “Srca ispunjena ljubavlju i vjerom”, te razgovor sa solinskim župnikom don Tugomirom Jovanovićem, ovogodišnjim dobitnikom nagrade grada Solina za životno djelo, naslovljen “Otok svetog Hrvatstva”. Uz mnoge druge rubrike, najviše prostora zauzima “Kultura”, što i priliči novinama u gradu koji su prvi hrvatski vladari odabrali za vjersko i državno središte. U zrcalu povijesti, mr. Mirjana Matijević-Sokol piše o vezama Svete Stolice i Solina te donosi “Zvonimirovu zavjernicu”, dokument čuvan u vatikanskoj biblioteci.
Sudeći po sadržaju prvog broja, Solinjani su odvažno odlučili predstaviti široj javnosti duhovno i kulturno blago koje je sve do naših dana ostajalo po strani, premda je od neprocjenjive važnosti za svu Crkvu u Hrvata i cijeli hrvatski narod. Jer u Solinu nije samo mauzolej hrvatskih kraljeva i vladara, naše Gospino prasvetište, krunidbena bazilika kralja Zvonimira, benediktinski samostan kneza Trpimira, već i naš Jordan, rijeka Jadro, čijom su vodom kršteni prvi naši sunarodnjaci i vladari, koja i danas teče, baš kao i život. (M.M.)