Dn 7,9-10. 13-14; Otk 12, 7-12a; Iv 1, 47-51

Preuzvišeni gospodine varaždinski biskupe Josipe,
preuzvišena subraćo u episkopatu,
draga braćo svećenici,
redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
redovnički kandidati i kandidatice,
predraga braćo i sestre!

1. Došli smo danas s hvalospjevom pred lice anđela i zajedno s njima pred Boga! S anđelima dajemo slavu Bogu za sve što je učinio u Crkvi. Danas posebno zahvaljujemo Bogu za sve što je učinio u zajednici vjernika Varaždinske biskupije tijekom deset proteklih godina. Okupljeni smo na euharistijskom slavlju kao dionici nebeske anđeoske pjesme zahvale Bogu i proslave pobjednika nad smrću, Isusa Krista.
Rado sam se odazvao pozivu pastira Crkve varaždinske, vašega biskupa mons. Josipa Mrzljaka da predvodim ovo euharistijsko slavlje prigodom 10. obljetnice Varaždinske biskupije. U radosti što s vama mogu podijeliti ovo slavlje u Varaždinu – gradu kulture, svima vam od srca čestitam ovu obljetnicu i sve vas srdačno pozdravljam.
Knjiga Otkrivenja vodi nam danas na blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela, pogled i misli tamo gdje ljudsko oko, uho i srce nisu dostatni da obuhvate događaj pobjede Jaganjca, a ipak smijemo živjeti sigurnost kršćanske nade i osjetiti se pozvanima u trenutku kada Radosna vijest odjekuje zemljom: “Veselite se, nebesa i svi nebesnici!”. Euharistija nas čini nebesnicima. Mi već živimo ono što do kraja ne poznajemo. Tu spasonosnu zbilju ističe pobjednička pjesma silnoga mnoštva: “Aleluja! Spasenje i slava i moć Bogu našemu!” (Otk 19, 1). Nakon vremena nesigurnosti i tjeskobe, završetak je ispunjen hvalospjevom. Jer vremena nevolje su dioništvo učenika u Kristovu križu, a nada je dioništvo u njegovu uskrsnuću. Sadašnjost rađa uzdahe trpljenja, a nada pjeva o slavi spašenih.
I premda – kako piše apostol Pavao – sve stvorenje uzdiše (usp. Rim 8, 22), ono je pozvano na pjesmu hvale. Hvalospjev otvara prostor neba. Uzdisajima i bolnim krikom nije sve rečeno o ovome svijetu, niti o današnjici, niti o budućnosti. Jer već danas, jer sada imamo iskustvo Božje prisutnosti. To osobito vrijedi za okolnosti u kojima su nam anđeli Božji glasnici.
2. Anđeli su bića prijelaza iz Božje sadašnjosti u sadašnjost naše povijesti, a da pritom ne napuštaju nebo, nego su Božji glasnici upravo po tome što su istodobno okrenuti Božjoj slavi i nama ljudima. Sjetimo se Kristova rođenja i anđeoske pjesme koja je slavila Boga i mir naviještala ljudima, njegovim miljenicima (usp. Lk 2, 13s). Pred licem Božje slave ne može biti drukčije, niti išta drugo, doli radost i pjesma. Anđeoska pjesma je odraz slave Stvoritelja u stvorenjima. „Bez predaha dan i noć govore: ‘Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!”. Anđeli su već svojim bićem hvalospjev upućen Bogu.
Premda još nismo postigli puninu i premda nam je još uvijek skrivena Božja slava, i mi preuzimamo njihovu pjesmu triput svetomu Bogu u euharistiji. To je pjesma svetih koju pjeva zajednica zahvaćena Kristovom prisutnošću u sakramentu. Uistinu, euharistija je dioništvo na tome neizrecivom hvalospjevu koji pjevaju anđeli.
Mi, ljudi, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, okupljamo se, jer nas je Krist pozvao da budemo njegov narod. Zbog toga zajedništvo koje kao Crkva tvorimo oko oltara nadilazi našu zemaljsku uvjetovanost. To je zajedništvo nebeske pjesme i prisutnosti na kojemu se temelji i naše dostojanstvo, koje nam je Bog darovao po svome Sinu Isusu Kristu koji nam je pokazao i omogućio pristup k Ocu. Od tada gledamo otvoreno nebo, Krista Spasitelja i anđele, poput prvomučenika Stjepana. Njegovi mučitelji su zatisnuli uši i podigli kamenje, da ubiju pravednika. Da su ostavili uši otvorenima i sami podigli oči, vidjeli bi život i čuli pjesmu vječnosti. Vidjeti Boga, prepoznati ga i slaviti slijedi jedno iz drugoga.
Svatko od nas živi svojim životom, sa svom težinom ljudskosti, u svjetlu Kristova utjelovljenja. Božji Sin se nije pojavio kao anđeo na našoj zemlji, nego u tijelu, kao pravi čovjek. U Isusu Bog postaje čovjekom. U Isusu vječna Riječ ne progovara samo kao poslanik, anđeo, nego vječna Riječ postaje prisutnost, Bog postaje čovjekom.
3. Draga braćo i sestre, skloni smo kao ljudi o anđelima graditi varljive predodžbe i od anđeoskoga života stvoriti slatkastu iluziju. U umjetničkim opisima oni su najčešće predstavljani kao ljudi umilna lica, kao razigrana djeca koja uokviruju slavu svetih. No, biblijski govor je daleko od takvih prikaza, jer se radi o tajanstvenim bićima prepunima snage, koja očituju veličinu i uzvišenost Svevišnjega. Njihova je zadaća – kada smo mi u pitanju – ponajprije da nam pomognu klanjati se Bogu po Kristu u Duhu Svetomu. Anđelima nije predana vlast, čast i kraljevstvo. Vječna vlast i kraljevstvo koji nikada ne će proći predani su Sinu Čovječjemu. Anđeoska pjesma je uzvisivanje onoga koji je sebe obespravio i ponizio do smrti na križu.
Ako anđeo svojim hvalospjevom ne prati Božji put u betlehemsku spilju rođenja i na golgotski brežuljak umiranja i križa, postaje razdornik, đavao, onaj koji dijeli. Sjetimo se da je Isus i apostola Petra grubo prekorio u trenutku kada se želio ispriječiti na njegovu putu prema križu. Kada se Bog u svome Sinu ponizio, objavio se kao ljubav. Na betlehemskim poljanama u božićnoj noći anđeli pjevaju; u tami kalvarijske muke anđeli tješe. Tako su anđeli i nama pomoć na putu prema Kristu, prema onomu koji je uzvišen nad sve anđele.
4. Predragi vjernici, u našemu, kako ga neki vole zvati, prosvijetljenom, naprednom, znanstvenom svijetu Zapada viđamo likove anđela, ali stavljene u kontekst bajkovite mašte koju ljudi žive poput paralelnoga svijeta svojemu zbiljskom životu. Nagrižen nam je osjećaj za divljenje, za ljepotu i Božju blizinu. Suvremeni čovjek je u opasnosti da izgubi dio onoga što odlikuje jednostavne, iskrene ljude i djecu. Čovjek našeg doba se upušta u čudno odabiranje, čak i u odabiranje istina vjere. Želi razlikovati one koje treba izbaciti od onih koje mu kao suvremenom čovjeku izgledaju ‘prihvatljivima’, ‘dokazivima’ i koje ne izazivaju promjenu njegovih životnih stavova.
Tako je danas neodređenim i nejasnim ostao i govor o anđelima. Njih se gotovo izguralo iz ‘prava građanstva’ u ozbiljnosti našega vjerskog poučavanja. No, ako se iz Biblije izbace anđeli, tada je ona uvelike nerazumljiva i osakaćena. Valja nam se truditi da govor o anđelima ne bude djetinjast i stran kršćanstvu, jer govoriti o anđelima znači govoriti o Bogu, otvoriti se vjeri u onostranost, priznati radosnu vijest da se svijet ne iscrpljuje pod našim osjetilima. Anđeli su skupno ime za ona područja stvorenoga svijeta koja u Vjerovanju spominjemo kao nevidljivi svijet: „Vjerujem u Boga… stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga”.
Biblija donosi mnoštvo susreta s Božjim poslanicima koji ljudima otvaraju oči za Božju zbilju. Rijetko im se spominju imena, pa su zbog toga ona koja su sačuvana dragocjena, jer tko su anđeli na najbolji način izražava se u onome što čine, a to je služenje koje im je Bog povjerio. Danas slavimo blagdan svetih arkanđela: Mihaela, Gabrijela i Rafaela.
Arkanđeo Mihael svojim imenom pita: Tko je kao Bog? U tome je pitanju usporedba i nemjerljivost, neusporedivost koja pobjeđuje zlo. To je konačna pobjeda dobra nad zlom u povijesti svijeta. Sv. Mihael ujedno pita: Tko, ako ne Bog? Draga braćo i sestre, sv. Mihael nam danas postavlja pitanje: na koji način u svome životu i samim svojim životom mi dajemo važnost istini da je samo Bog krajnje mjerilo, da je on Gospodar našega života, da njemu pripada prvo mjesto u našem životu?

Gabriel svojim imenom govori o Božjoj snazi; on je ujedno i anđeo Radosne vijesti. Upravo on poziva Blaženu Djevicu Mariju da se posvema pouzda u Božju Riječ, radi Božjega plana ljubavi. On nam govori na koji način prepoznati Božju volju u svome životu, kako ju prihvatiti i očitovati. On nas poučava kako prepoznati Božju ljubav prema čovjeku i svijetu; kako se predati Božjem nadahnuću.
Rafaelovo ime izriče istinu da Bog liječi i da je naš suputnik na životnome putu. Gospodin je suputnik kao liječnik i supatnik. Arkanđeo Rafael govori tko vodi naš život i koji je naš cilj; tko ravna svijetom i koja mu je svrha?
5. Draga braćo i sestre, promatramo li kršćanski život u svjetlu ovih triju arkanđela, shvatit ćemo kako pogađaju vjernički sakramentalni rast, osobito po sakramentima kršćanske inicijacije.
U krštenju odlučili smo se za Boga; prihvatili smo da je on naša najveća vrijednost te da smo puno toga spremni žrtvovati za tu istinu našega života u Bogu. Tu čujemo Mihaelov poziv: Tko je kao Bog?
U svetoj potvrdi smo ojačani Božjim darom Duha Svetoga koji nam omogućuje djelovati po Božju, biti Radosna vijest svijetu. Pozvani smo čuti što to Gabriel ima nama reći o Božjoj volji; na koji to način trebamo biti vidljivi Kristovi svjedoci, proroci kršćanske novosti; na koji način u ljubavi prema bližnjima i stvorenome okolišu možemo Bogu prinijeti žrtvu hvale i biti suradnicima Božjega djela stvaranja i spasenja u svijetu.
Euharistija je vrhunac našeg povezivanja s Bogom. Po njoj, kao Crkva, postajemo Kristovim tijelom. U svojoj prisutnosti, u posvećenom kruhu i vinu Bog nam daje “lijek besmrtnosti”, kako su stari nazivali euharistiju. Bog postaje našim suputnikom, da bismo i mi, snagom njegova Duha bili kruh za druge, da bismo poput arkanđela Rafaela bili tješitelji i liječnici svojom dobrotom.
Ta tri anđeoska imena poticaj su nama kako u svijetu živjeti poziv koji smo primili u temeljnim sakramentima naše vjere: krštenju, potvrdi i euharistiji.
6. Dragi vjernici, ovdje smo danas rado na oltar donijeli deset godina života ove mlade biskupije, Crkve varaždinske. Svatko bi od vas, počevši od braće svećenika, zatim redovnika i redovnica, bogoslova, sjemeništaraca i redovničkih kandidata i kandidatica, vjeroučitelja i drugih vjernika laika u crkvenim službama, roditelja, očeva i majki, baki i djedova, mladih i djece mogao reći čime su te godine bile obilježene i što su one značile za vašu osobnu povijest vjere. Ipak, prva riječ koju danas zajedno izgovaramo jest riječ zahvalnosti. Ovih deset godina ne gledam kao spomenar, iako je puno spomen-dana koje valja isticati u ovakvim prigodama. Gledam ih u svjetlu proglašenja Godine mladih u vašoj Biskupiji; u svjetlu najave Nacionalnoga susreta hrvatske katoličke mladeži ovdje u Varaždinu, 26. i 27. travnja 2008. godine. To je plod desetljeća i ključ čitanja životnosti ove Crkve.
Osim toga, ovih deset godina, i zahvala za njih, imaju i jedan poseban lik i život. To je blagost i jednostavnost, utemeljena na vjeri, prvoga varaždinskoga biskupa, mons. Marka Culeja. I sada kada je ovoj mjesnoj Crkvi darovan njezin drugi biskup, mons. Josip Mrzljak, smatrao sam prikladnim ovu obljetnicu pročitati povezivanjem dvaju biskupskih slogana. Biskup Marko je u teškim godinama nemira i stradanja izabrao geslo “Život i mir”. Kao da je čuo Mihaelovo pitanje: Tko je kao Bog? i žarko molio Boga da pošalje anđela Gabrijela i donese radost života u Bogu i betlehemski mir ispaćenomu hrvatskom narodu. Biskup Josip u svome grbu ima ispisane riječi: “Činiti dobro”. Kršćanski život i mir nisu i ne smiju biti mirovanje. Svaki čovjek, poput arkanđela Rafaela, pozvan je poći ususret drugomu čovjeku – biti pratitelj i liječiti rane zadobivene u hodu tijekom vremena. Činiti dobro, dakle, nije samo anđeoski posao. Posao je to koji oblikuje i stil našega vjerničkoga življenja, osobito po sakramentima kršćanske inicijacije. To vam, predraga braćo i sestre Crkve varaždinske, želim čestitajući vam jubilej desete obljetnice drage Varaždinske biskupije. Želim posebno da se za taj stil kršćanskoga življenja opredijele naši mladi.
7. Dragi mladi, Isus u današnjem evanđelju svojim riječima priziva kako sliku iz Knjige proroka Daniela, tako i sliku iz sna patrijarha Jakova, kada je vidio anđele kako uzlaze i silaze ljestvama ispruženima od zemlje sve do neba. Ako tim ljestvama slijedimo put anđela prema nebu, promatramo Božju prisutnost, Boga s njegovim objavljenim imenom, ali s vrha ljestava se vidi Jakov koji umoran od bijega naslanja glavu na kamen.
Bijeg je čest biblijski motiv, jer je bijeg nešto za čim ljudi rado posežu: bijeg od prošlosti, bijeg od odgovornosti, bijeg od životnih zadataka, bijeg od vlastitih tamnih strana i životnih tjeskoba koje nas slijede poput sjene. Danas, nažalost, ima sve više vaših vršnjaka i vršnjakinja koji bježe u drogu, razuzdanost i druge oblike ovisnosti, u kaveze samoće, ravnodušnosti i uništenja vlastitoga života. Bijeg znači nesposobnost suočavanja sa svojim životom; nemogućnost podnošenja vlastitih granica; iscrpljenost koja ne dopušta tračak radosti. Upravo u takvome raspoloženju Jakov je iskusio anđeosku blizinu.
Biblija nam to uvijek iznova ponavlja: Tamo gdje čovjek računa s granicama svojih mogućnosti, tamo postoji mogućnost rasta iznad i onkraj naših predodžbi – tamo nas susreće Bog. Bog nas vodi s onu stranu naših granica. Divna je to i radosna vijest današnjega blagdana da anđeli otvaraju pogled za Božju zbilju koja usmjeruje čovjeka prema prihvaćanju vlastite ograničenosti, ali i neizmjernosti poziva na vječnost kojim nam se Bog obraća.
Dragi mladi vjernici Varaždinske biskupije, zazivajte pomoć svetih anđela kada vam je teško, ali i u svojoj radosti. Ne prihvaćajte bijeg u iluziju. Vjera u Božju blizinu skida koprenu laži s očiju koju vam svakoga dana žele staviti ljudi koji su davno izgubili moć divljenja, osjećaj za ljepotu i vjeru u neponovljivost ljudskoga života, koji su iz svoga života izbrisali istinu o ljubavi i Bogu. U društvu anđela postoji pjesma, ali ne prijevarna, nego istinska, jer Božja je zbilja uvijek veća od svake naše nevolje!
8. Draga braćo i sestre, blagdan svetih Arkanđela slavlje je pobjede krvlju Jaganjčevom nad starim neprijateljem. Zlo je pobijeđeno Ljubavlju, a svjedočanstvo te ljubavi nalazi se u kršćanskomu darivanju života za bližnje; ne po svojoj vlastitoj snazi, nego po ljubavi kojom je Bog nas prvi ljubio. Čvrstoća ukorijenjenosti u Božju ljubav, osluškivanje i prihvaćanje Božje riječi te sigurnost nade i utjehe zajedništva s Bogom stupovi su našega zemaljskog vjerničkog življenja u kojemu svakoga dana osjećamo kušnju nametanja mjerila proizašlih iz nepoštovanja Boga.
Ovih su dana hrvatski vjernici, kao i svi istinoljubivi ljudi u kušnji malodušnosti koju je izazvao odnos jednoga zemaljskog suda prema zločinima nad braniteljima i hrvatskim ljudima u Vukovaru prije šesnaest godina. Ponovno je u našemu narodu jednodušno progovorio osjećaj i vapaj za pravednošću koju tijekom trpljenja u Domovinskome ratu i nakon njega od onih koji su ju trebali promicati i štititi često nismo osjetili.
Gaženje istine, odbacivanje pravednosti, zatvaranje srca pred očitim zločinima stvarnost je s kojom se hrvatski čovjek u posljednjim desetljećima morao nositi, liječeći rane i čitajući svoju zemaljsku povijest vjerom u Kristov križ. Gaženje istine, kušnja je koja se rađa u svakome trenutku kada se odbacuje Boga. Zar ju nismo toliko puta susreli i ranije? A ipak, svaki nas put iznenadi.
Kada se ono što kao zločin biva očito svakomu čovjeku koji ima razum i srce i što vapi za istinom naziva drugim imenom i traži neljudska opravdanja, obescjenjuju se ljudske suze, guši se životnost, a čovjeka prepušta razornoj sebičnosti koju stvara zlo. Politički ciljevi i odvagivanja, procjene i interesi nerijetko zaboravljaju uplakana lica, umorne korake prognanika, očajne ruke iz kojih je istrgnuta ljepota, ugašene oči pred pohodom nasilja i još važnije – zaboravljaju istinu. Kao vjernici koji smo preživjeli strahote ratova i lažne pravorijeke sudova različitih boja, mi ne zdvajamo. Naše je pouzdanje u Bogu, ali vjernost Bogu zahtijeva i odgovornost prema događajima i povijesti koja je nama dana.

I mi možemo biti dionici nepravednih pravorijeka svaki put kada ne poštujemo istinu. Koliko li je samo puta izrečena laž o obrani hrvatske Domovine, o ljudima koji su sebe žrtvovali, ali i o ljudima koji su na tuđoj patnji i čistoći žrtve prljavštinom zla ispisali svoje ime! U nepravednoj presudi sudjelovali su i sudjeluju i oni koji nisu učinili što su morali učiniti da povijesna istina o hrvatskoj žrtvi ne bude dovedena u pitanje.
Kušnja pogažene istine odjekuje u nama vjernicima kada vidimo da se čak i zakonskim odredbama zločinu ne staje na kraj; kada se uređenjem društva izriče porugu poštenju, radu, samozatajnosti i istinskomu domoljublju. Zbog toga sam često u zadnje vrijeme isticao da se istina o zločinima mora čuti, kako o zločinima iz Domovinskoga rata, i to ponajprije nad hrvatskim ljudima, jer je ona zanemarena, tako i o zločinima ranijih totalitarnih režima, osobito komunističkoga, o kojima se šuti i koji najsnažnije produžuju lanac pogažene istine u našemu društvenom biću. Gdje su u nas spomen muzeji žrtvama komunizma, žrtvama Domovinskog rata? I te su škole i radionice itekako potrebne našim mladim naraštajima da bi se odgajali u istinoljubivosti, miroljubivosti i domoljublju.
Braćo i sestre, ne dopustimo da i ove najnovije kušnje unesu nemir i podjelu u naše hrvatsko zajedništvo. Anđeoskim govorom i djelom istine koji nas upućuju na Boga jačajmo odgovornost prema dobru i čuvajmo nacionalni ponos i vlastito dostojanstvo.
Predragi vjernici, zazivajući zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetog Marka Križevčanina i blaženog Alojzija Stepinca, molimo Svemogućega da se po ovom Slavlju desete obljetnice Varaždinske biskupija ojača crkvenost i vjernički život u ovom dijelu naše Domovine, u kraju lijepog i pitomog varaždinskog, međimurskog i podravskog podneblja. Svoje želje izričem sažete u riječima apostola Petra: “Njega, iako ga ne vidjeste, ljubite; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene.” (1Pt 1,8-9) Amen.