Nova Gradička, 14. 2. 1995. (IKA) – Prognani bra~ni par iz Tovarnika, koji je ovih dana stigao u Hrvatsku nakon ~etiri godine provedene pod srpskom okupacijom, smječten je u novogradičku bolnicu. Premda na slobodi, strah se duboko uvukao u njih. Ne žele ređi imena. Muž koji je “kost i koža” i leži na postelji, i žena pripovjedaju o užasu koji su preživjeli. “Mirovina mi je iznosila 33 srpska dinara, za koje se ničta ne može kupiti. Pune ~etiri godine spavala sam u kadi, a muž na polovici kau~a, pomagali su nam susjedi iz mječovitih brakova. Sve čto smo imali su nam uzeli. U kuđe prognanih Hrvata uselili su Srbi, dočljaci iz okolice Lipika i Pakraca. Fizi~ki nas nisu zlostavljali, ali su nas psihi~ki toliko mu~ili i iscrpljivali, da možemo slobodno ređi kako smo se izvukli iz pakla. Kad smo dočli na slobodno hrvatsko podru~je, željeli smo poljubiti hrvatsku zemlju, poput načega Pape,” kazali su prognani supruzi iz Tovarnika.
Drugi slu~aj takošer je iz novogradičkog kraja.
Na adresu gradskog poglavarstva u Novu Gradičku, ovih su dana stigla dva dopisa iz Zemuna. Srpska obitelj koja je 1991. napustila ćumetlicu, mjesto nedaleko od Nove Gradičke i otičla u Srbiju, traži dopučtenje za povratak u Hrvatsku. Piču da nitko od njih nije sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. U jedom od dopisa stoji: “S obzirom da smo voljni za povratak u svoje domove i na svoja ‘vekovna ognjičta’, molimo vas da u granicama ‘svojih ovlačtenja i moguđnosti’ u~inite da porodica koja stanuje u mome domu bude ‘obezbešena’ na drugi na~in.” U daljnjem tekstu obrazlažu razlog svoga povratka: “tamo su grobovi načih predaka i potomaka”…